nemesis, izgleda da ja ipak pripadam onoj (trecoj?) skupini koja misli da ovaj rat nije bio dogovoren, ali kako se radilo o vrlo slicnom nacionalizmu politickih lidera, da je on vrlo brzo postao dogovorni rat:) kod srba je situacija bila vrlo cista. nakon globalnog sloma real-socijalizma, srpska komunisticka partija predvodjena milosevicem se vrlo brzo premetnula u nacionalisticku stranku, jer je to bio jedini modus ocuvanja vlasti u kojemu je bivsa komunisticka partija i dalje mogla ostati na vlasti. naime, u vecini tkz. " tranzicijskih drzava " su komunisticke partije nakon sloma real-socijalizma izgubile vlast. srpski komunisti su masovnijim budjenjem nacionalizma na jedini moguci nacin uspjeli sacuvati vlast. hrvatski komunisti predvodjeni racanom nisu uspjeli zadobiti povjerenje hrvatskog naroda da bi se kao " anacionalni " uspjeli oduprijeti sve vise rastucem srpskom nacionalizmu i na prvim visestranackim izborima hrvati su dali povjerenje tudmanu i hdz-u. dali smo povjerenje onima koji su bili vrlo slicni (da ne kazem i isti) kao milosevicevi " nacional-komunisti ". sasvim logicno sa aspekta da jedan nacionalizam (u ovom slucaju srpski) potice nastanak drugog nacionalizma (hrvatski) i da se u takvim situacijama biraju slicni lideri. kako je razvoj srpskog nacionalizma (u masovnijoj formi) poceo daleko prije onog hrvatskog (jos od " kosovske revolucije ") i kako se hrvatski nacionalizam nije razvio pod liderstvom komunisticke partije, po meni je teorija o " dogovorenom " ratu potpuno promasena teorija. no, kako se radilo o istim profilima nacionalistickih lidera, suradnja izmedju milosevica i tudmana je zapocela vrlo rano (jos od " karadjordjeva " 92 g. kad se pocela dijeliti bosna) pa i cijelo vrijeme ovog rata. izmedju tudmana i milosevica je uvijek postojala ta pozitivna " fibra ":)