Jedan od rijetko pogođenih kratkih osvrta na poleđini knjige Priču o Joséu izvrsno definira kao roman »... pisan u najboljoj maniri magičnog realizma južnoameričkih autora.« Uz, dakle, izravnu kritiku suvremenoga društva i njegovih sustava, zatim Sjedinjenih Država, pa i Kube (uz dozu dopadljive nostalgije) te svih vrsta konvencija, Alberto de Diego istodobno citira male, tužno-smiješne životne mudrosti koje se prenose s majki i očeva na kćeri i sinove, zatim ulomke Oscara Wildea te bezbrojne kubanske i ostale etničke napjeve, himne i balade, koji svi imaju važnu ulogu u njegovoj priči (o Joséu).