No trebalo je posjetiti drugo selo i vidjeti kakva je situacija.Znači pošao sam u Osobljavu.Ne očekujem da netko zna gdje je to.Čak i neki koji žive na samom poluotoku Pelješcu ne znaju gdje je to.Sve je bilo prazno.Ni na psa nisam naišo malo sam se prošeto po praznom selu i spustio se na more.To mi brzo dosadim pa se pokupim u staru kuću.Kad sam ušao u kuću bila je puna paučine, zmija, puhova i različitih stvorenja.Kad sam malo prošeto prostorijama naišao sam na jednu prašnjavu knjigu od Ericha von Danikena: " Povratak zvijezdama ". Uzeo sam knjigu i vratio se u Kunu.

Tako i ja sam sebi dosadim.

Idem, bježim, dok ti ne dosadim.

s druge strane, cura/žena koja je svjesno išla u to, i nakon x njih odluči da sam ja pravi. vjerujem da je njeno iskustvo dovoljno da odglumi da je ona prava za mene, ili da me prilagodi sebi... nakon toga da me zgazi kada najmanje očekujem (tj kad joj dosadim)... i što onda, sa 40 godina se krenem učit barit: lol:

Kada im dosadim, valjda će nekoga drugog izabrati, a sada su me izabrali i moram ih slušati, veli Bože.

I da ti nakon svega toga ne dosadim.....

Došla punica u goste, a Mujo je pita: ' Do kad ostajete? ' ' Dok vam ne dosadim. ' ' Pa, zašto tako kratko? '

S obzirom da su moji ukućani već puno puta čuli te priče više nemam s kim da ih podijeli, zato su mi blog i kolumna idealno mjesto, sve dok ne dosadim ljudima, a prema povratnim informacijama i komentarima još im nisam dosadio.

S obzirom da sam sa malo preforsirao u pisanju a i da vam ne dosadim dugim tekstovima, idem popiti kavicu.

eto, ne znam ni sama.... upala sam u krug monotonije i konstantno istih stvari... gade mi se svi oko mene, izuzev par osoba, gadi mi se sve što pogledam, dotaknem ili na što pomislim. nemam volje ni za što, nepostoji ni jedna jedina stvar na ovome svijetu za koju bih sada imala volju... dobro postoji, pretjerala sam, ali bit je u tome, da i za ono što jako volim nemam nimalo volje. najsretnija bih bila da me netko jednostavno izbriše sa lica zemlje, i da se nitko nikada ne sjeća mene, tj. kao da nisam ni postojala... ali svi jako dobro znamo da je to jednostavno nemoguće. u mene se uvukao neki beskrajni strah, svega se bojim, konstantno sam paranoična, i razmišljam previše o tome kakva će biti budućnost, naravno u mojoj glavi i očima.loša i crna.... bojim se da će me ljubav ostaviti (to mi je definitivno najveći strah u životu), bojim se da ću dugo ostati u ovome stanju pa ću se tako i sama sebi početi odvratno gaditi, bojim se da neću imati snage ni za šta, tj. neću htjeti imati snage, bojim se da će se nešto dogoditi mojim dragim osobama i naravno alenu (to je strah koji proživljavam svaki dan, svaku sekundu, svaku stotinku, 365 dana u godini), bojim se da neću imati snage učiti i dobro završiti četvrti razred, bojim se da će me zbog moje ograničenosti samo na moju ljubav, ljudi odbaciti i odjebati. objasnim vam malo kasnije. ma ne znam, u nekim trenutcima imam osjećaj da gubim razum. škola me strašno živcira, skoro cijeli razred me živcira, i nikako nemam volje to promjeniti tj. utjecati na to. zapravo nemam volje ni za šta... pustit ću da ide kako to bog želi, ako treba nek ode sve kvragu.... strašno je koliko sam glupa, i koliko neki trenutci utječu na mene i moj cijeli sistem u glavi. onoliko malo koliko poznajem psihologiju, dovoljno je da vidite, čujete i da vam netko posadi bubicu u glavu i mislit će te da su svi protiv vas, tako sam se i ja uspjela uvjeriti u stvari koje su praktički nemoguće. nažalost, svijesna sam da je to nemoguće, ali se još uvijek toga svega bojim. joj imam osjećaj, da samo mučim sebe i sve oko sebe. konstantno plačem ko kreten, barem dobrih pet puta na dan. i onda su mi oči ogromne.... pa se još moram i skrivati da slučajno netko ne bi vidio, jer mi se stvarno ne da objašnjavati zašto sam plakala. osobe s kojima sam prije obožavala pričati i biti u društvu, sada su mi samo puki prolaznici i kolege. mislila sam ma proči će to, ali nije i nit će. jednostavno smo se promjenili, udaljili, odrasli... i naše vrijeme je završilo, ne pripadamo više jedni drugima. to me jako izjeda, izjeda me ljudska sebičnost i dvoličnost, gadi mi se to. ma sve mi se gadi.... rekla sam da ću objasniti... ono gore.... e pa ovako... ja sam imala " prijatelje "... jel? oni su me, hm, držali uz sebe kao neku dvorsku ludu, jer me život naučio da svoje probleme moraš riješavati sam, pa sam tako postala zatvorena ali vrlo vesela osoba, koja se konstantno smije i nasmijava druge. zato su me moji " prijatelji " i " voljeli ". nažalost ja u tom društvu nisam imala pravo glasa kao i cijeli život. bila sam slijepa i nisam vidjela da me iskorištavaju a zatim odbacuju kada im dosadim. prijatelji su potrebni, a ja ih nisam imala, tj. mislila sam da ih imam. ušla sam u srednju školu, gdje se moj kontakt sa " prijateljilma " prorijedio i shvatila sam neke stvari... postala sam ograničena, tj. nisam nitkome ništa govorila, znala sam sjediti satima sama šuteći i razmišljajući. na neki način mi se sviđala ta samoća jer nije postojalo ništa i nitko tko će me moći zajebati... ali naravno, čovjek nije stvoren da bude sam. pa sam tako počela luditi na neki način. tada se našla osoba, hm... ne znam ni kako to opisati... osoba bez koje bokte pita gdje bih bila, i šta bi bila. osoba koju ću beskrajno voljeti do kraja svoga života bio on dug ili kratak. osoba s kojom sam i osoba bez koje ne bih mogla živjeti. ali o njemu jedan drugi post.... bit će posebno posvećen ta osoba, tj. moja ljubav, tj. ljubav mog života me spasila. kao i mnoge druge ljude... saslušao me bez ikakvih problema, pazio je na mene, volio me i bila sam mu draga, a ja kao ja, naravno pala sam na to (ko ne bi na njega pao).... tada smo on i ja krenuli. iako nisam odmah priznala, ali bilo je očito da sam alena voljela od prvoga dana... jednostavno sam znala i još uvijek znam da je on ono moje nešto, onaj poseban detalj koji nas čini boljima, jednostavno SRODNA DUŠA...... iako sam mu pravila sranja, poprilična sranja i bila sam odvratna prema njemu.... on je to bio u stanju oprostiti jer je i on u meni prepoznao srodnu dušu... oprostio je i nakon nekog vremena sve je opet bilo po starome. tako sam ja silno zaljubljena postala ograničena na jednu osobu tj. samo na njega. prije sam uvijek morala trčkarati i paziti na najmanje tri prijatelja u isto vrijeme, ali tada sam shvatila da je bolje raditi oko jedne osobe koja te neće odjebati nego oko njih deset koji će te svi zajebati. ukratko i već rečeno postala sam ograničena samo na njega. nije mi trebao nitko drugi, samo on. tako da nisam ni stvarala neke određene kontake sa bilo kime drugim. samo ono nešto sitno što je dovoljno za malo bolji razgovor. zato sada nakon ove dvije i pol godine koliko sam s njime, jednostavno nisam u stanju stvoriti neku vezu s nekim drugim, jer mi zapravo nisu ni potrebni, ponovno kažem osim par osoba. znam da postoji mogućnost da će se mnogo ljudi naljutiti kada pročitaju ovaj post, ili će me krivo shvatiti, ali mislim da je jednostavno vrijeme da se to zna o meni. vjerujte mi da mi nije cilj da nekoga uvrijedim, ili povrijedim, ali ja sam jednostavno takva osoba. nažalost uz taj moj ne kontakt sa ljudima... došlo je i par problema. moj pogled je bio uperen samo u njega, pa sam u nekim sitnicama bila sljepa, a i postala sam na neki način opsjednuta, još uvijek sam... i to ne poričem. ne mogu izdržati ni dan bez njega, da ga ne vidim i ne čujem. ne postoji apsolutno ni jedna riječ na ovome svijetu da opiše moju ljubav. ugl. da, postala sam opsjednuta, tako sam mračila na sve žensko što mu se približi, nemojte me sada krivo shvatiti... zagrljaj i poljubac u obraz mi ne smetaju. ali neka pretjerivanja, eh.... znam da će ove prethodne rečenice krivo shvatiti barem dvije osobe, ali ja vas molim, nemojte... ja sam takva, nisam se na to natjerala niti sam si to usadila u glavu iz dosade, takva sam stvorena i ne mogu to promjeniti, probala sam vjerujte mi.... ugl. dosta o ovome, jedan poseban post ću napisati o nama dvoma, tj. mojoj ljubavi i meni. eto, ne znam više ni sama o čemu da se izjadam, jer se osjećam totalno jadno, istrošeno, izponavljano, glupo, isprazno.... i još mnooooogo, mnogo toga.... ne preostaje mi ništa drugo nego da vama ostalima poželim da ne upadnete u ovu melankoliju koja je mene snašla, nego da budete veseli, dobre volje i da se ne živcirate. mojoj ljubavi poručujem. eh. opet nema riječi... ništa. da ga volim najviše na svijetu i da mi fali svake stotinke kada nisam s njime.... šaljem mu veliku pusu... i ljubavi, znam da sam dosadna i naporna, ali kao što rekoh previše te volim i glupo je to tajiti....

Mujo: " Do kada će te ostati kod nas? " Punica: " Dok vam ne dosadim. " Mujo: " A šta ba tako kratko? "

Citam ovdje postove i nasla sam sebe u dosta njih.Mada mislim kao i svaki pesimista da su moji strahovi najveci.. Uvjek sam jos od djetinjstva imala neke strahove, od smrti od svega, bojala se kad kazu da je neko umro, nisam smjela da gledam filmove u kojima je bilo losih stvari.Kad razmislim, nekako sam uvjek bila prepadnuta necim.Medjutim prvi napad panike sam imala prije 17 godina, odjednom pred kucom a znam da je tome prethodio neki slucaj smrti nekog mladjeg covjeka, koga doduse nisam ni poznavala ali cula sam umro od srca i kako se pricalo o tome tako sam osjetila strah probadanje neke kao simptome srcanog udara.Bilo je uzasno, Taj momenat me toliko uplasio i pocela sam strahovati od narednog.Od tada mi se zivot promjenio, sve veci strahovi, umisljanje, panika.Isla sam i kod psihijatra ali nikakvu terapiju nisam imala osim popij bensedin itd. S vremenom pocela sam da imam strah od ludila, tipa. ovo nije normalno sta mi se desava.jesam li ja vec luda cim ovko mislim uvjek sam bila svjesna tih strahova, nisam nista nikad ni rekla ni uradila nesvjesno ali toga da cu to uraditi bojim se, da cu vrisnuti, da ce mi doci da trcim vristim itdJedan period je toga straha nestalo ili bar potisnuto negdje uglavnom rodila sam cerku i nekako zivot je isao bez takvim strahova.Naisli bi neki krizni periodi ali prolzili su bez velikih panika.Milion knjiga sam procitala o tome da ako mislis lose bice ti lose, odgledala film tajna i sve to ja znam i nacin i sve ali na sebi primjeniti tesko.Pomislim kako sama sebi vise ne dosadim sa istim strahovima, koliko puta sam u hitnoj zavrsila ijamuci infarkt misleci gubim razum itd. Opterecujem porodicu i bliznje sa tim.Ima godinu i vise dana strahovi su jaci, idem do te mjere, da strahujem kad neko negdje ode, za muza, majku, cerku, totalni panicar, ako neko kaze nesto ga boli ja gotovo odmah najgore mislim, i u sali nesto kad cujem, ma i u vicu ja klonem.imala sam i razgovor sa psihijatrom ima godinu dana.otisla zbog nalaza kicme posto imam problema sa tim i doplerom krvnih sudova vrata i neznam nije me pitala o tome ali meni doslo i rasplacem se i ispricam svoj problem, ona me slusa i kaze: slusam te sve vrijeme i tebi ne treba psihijatar psiholog il bilo ko, ti si sama sebi psihijatar, ti viis problem i gdje je i znas kako pomoci sebi ali ne pomazes.Sve ti znas samo je stvar u tome da je to tebi preslo u naviku i tebi nemoze niko pomoci osim sebe same.Sve su to tebi misli iz tvoje glave.Da, ja to i znam ali zasto nemogu sebi pomoci? Zasto sebi i svojiima opterecujem zivot? Da li sam onda normalna? Milion pitanja uvjek nadovezujem na nesto.Moj problem je i sto se poistovjecujem sa bilo cim sto cujem, vidim i u okolini cak i na tv.Neki dan bila sam na sahrani jednog decka koji je umro uslijed tromba nekog koji je otisao na srce.Od tada sam uzasna, nemogu izbiti iz glave taj prizor sahrane, plakanja.Do te mjere da sam se tada stavila u poziciju majke njegove i pocela da mislim sta ako mom djetetu se nesto tako ne daj Boze desi kako cu ovo, kako ono, izmisljam najgore moguce scenarije uvjek, gledam cerki u dlan dal je duga linija zivota a o tim stvarima pojma nemam, zakljucim da i nije nesto duga i gotovo, ja sve crno zamislila.Procitam neki dan prijete nam neki razorni zemljotresi u bliskoj buducnosti bas ovaj dio gdje sam ja i odmah na internet sve moguce clanke nadjem i zovem cerku da dodje od majke da bude ovdje.Da li sam luda?

Neću da vam dosadim opisujući naš daljnji put.

Iskoristite da me slikate, zovete u emisiju, a kad dosadim svima, kandidirat ću se kao grupa građana, ući u skupštinu i zezati se s političarima. Njegova poruka glasi: U svakoj zgradi, selu, susjedstvu naći ćete jednog Mikija.

me pogled u Vaše oči uvijek ispuni znate prepoznati pravi trenutak za bdsm kao i pravi za maženje uvijek ste topli i mirisni s Vama uvijek imam o čemu razgovarati i ni jedna tema nije tabu mogu Vam sve reći i slušat ćete me i čuti znate da kada Vam okrenem guzu ne znači da se udaljavam već želim da spavamo ko žličice kad se prevrćem po krevetu prepoznate da mi se ne spava kada nisam dobre volje uvijek me pokušate nasmijati kada ste loše volje niste zli prema meni me budite svako jutro mi svaki put iznova objašnjavate razliku između jer i jel i kada smo oboje umorni i želio ići spavati Vi kažete još malo me Vaš udarac ne boli, ne onako kao i ja, želite da naš bdsm svakim danom napreduje Vam nikad ne dosadim svojim pitanjima kad me tučete prepoznate trenutak kada ne mogu više uvijek želite da sam sretna i nasmijana

Ako posjeduje sve i ima što poželi, hoće li me možda odbaciti kada mu dosadim ili kad nađe nekog novog, hoće li me zaboraviti?

Pita je Mujo: ' Do kad ćete ostati? ' Svekrva: ' Dok vam ne dosadim. ' Mujo: ' A što ba tako kratko?

Šta radim? Poslije " napornog " vikenda, odlučili smo dan provesti u krevetu (iznenada sunce poslije oluje). Definitivno cio dan.Kad ono, zvono naših vratiju oglasilo se već u 08:30 h. Pajdo? Moj frend s posla na kojem sam se uspio zadržati svega jedan dan, jer 360 radnih dana (i noć je u pitanju) za pišljivih 2000 kn.Zdravlje iscrpljenošću noćnim radom i tako je već sjeb..., ali money je ipak malo pre malo.Kad je već tu... tko drugi no Pajdo... nije loša ideja da mog voljenog M. ostavimo da nakon 20 radnih dana bez dana predaha, odspava, ako treba cijeli dan.Njegov izbor.Tako ti je Pajdo samnom i princezom Lele otišao do velikog parka (nije vjerovao da tamo abitavaju i kornjače), što se Lelici izuzetno svidjelo pošto se ponovo tijera.Srečom još nisu pravi dani.Od sutra je na lajni (jadna) i to samo šetnjama po parkovima gdje znamo da nećemo sresti velik broj muškaraca.Žalim Lele, ali Bonny i Claid su bili dovoljno, a i sama si jedva podnijela trudnoću.Ja te želim još u našoj maloj familiji.Još te ne želim mijenjati.Želim tebe, veliku mazu, koja M. svaki dan točno u vrijeme tvog dolaska, stoji pred vratima i maše repom.Sat ti nije potreban, ona ti je orijentacija.Vijerojatno joj po cijele dane pomalo i dosadim, bez obzira što je hranim i šetam, ali je ponosna (vidi se kilometrima) kad je M. prošeta barem oko zgrade.Za njegovu večernju masažicu - prodaje se u tren - te se večer mota oko njega.Volim ih oboje.Neznam koga više? Dal Lele što se znamo 9 godina i mogu joj viknuti, te bit poslušan, ili kad je maziš oko ušiju i osjetiš vibru koliko uživa, što ujedno prelazi na tebe (terapija), te s njom kad razgovaram imam osječaj da me razumije više od ljudi.Dok kod M. je drugačije.Prvih pola sata ulaska u kuću poslije posla najbolje je ne postaviti niti jedno pitanje.Dat mu oduška.Pristajem.Dam ja njemu pol sata odmora od svega (relax), ali se onda priljepi za net.I tako klinac.Njegovih se pola sata oduži na cijelo popodne/večer, sve dok moji kapci ne postanu toliko teški, da se jednostavno zalijepe.Ipak je drag.Jutrom se nikad nisam probudio otkriven.Uvjek neka deka preko mene.Lele je sigurno nije stavila.Ipak, srećom, tv kod nas ne postoji.Internet.Njegova mana.Vijesti iz cjelog svijeta na jednom mjestu.Htio bi sve informacije u svojoj glavi.Eeee, ne može tako.I moja malenkost se nalazi u istoj prostoriji, šutke, promatrajući kristale ili čitajući neku knjigu o samima.Fali mi dijalog koji smo imali.Jesu? Znam, moja pitanja i jesu nekad glupa poput mene, ali to je časkanja radi.Znak da te trebam, želim... Ni internet, ni knjige, ni kristale.Želim tebe, kao čovjeka kojeg poznajem..

Pod velikom vjerojatnošću da vam smrtno dosadim sa ovakvim rečenicama, moram ipak reći da se u takvim situacijama lako uoči ljudsko neznanje i nerazumijevanje prave prirode stvari.

Ne dopuštam da se zajebavaju samnom kao da sam im lutka, i onda kad im dosadim samo me bace.Biti ću ja s još njih, u to nema sumnje.Ali vidit ćemo tko će na kraju patiti..

Kada samoj sebi dosadim, onda moram nešto da promenim.

Dugo me nije bilo, no ja to nisam pisala da me se vi poželite. da vam ne dosadim što svaki tjedan pišem Svaki tjedan je održan debatni sastanak u kojem se održala minimalno jedna a ponekad i dvije debate.

Ostavljaš me kada ti dosadim, a u ruke me uzimaš kada nemaš nikoga drugog.

- A, dok vam ne dosadim. - odgovara punica

Ali za plaće i naknade koje lete u nebo se ima. (Možda vam dosadim sa stalnim ponavljenjem ove rabota povećanja ali to je vaš problem)

A to je da mi on dosadi ili da ja njemu dosadim.

Da vam ne dosadim mirnoćom i jednostavnošću, bez ikakvih preseransa, kojom ću se nastojati ispuniti do jeseni i do povratka u gradske ritmove

Zato mislim da ne mogu tako lako da dosadim.

S leonom mi je O. D. L. I. Č.N.O. i žao mi je kaj je došlo do sveg ovog prepucavanja i kaj ti ne mogu doć na blog i ostavit komentar da sam sretna, pa da onda ti dođeš k meni i da mi veliš da ti je dragi i da se opet savjetujemo.... Al O. K.... moralo je jednom doć i do ovoga pa.... Ja znam da s Leonom neću bit doživotno i da će se dogodit da mu dosadim i da me prevari i potraži utjehu i zanimaciju u nekoj drugoj al to je sve NORMALNO ZA NAŠE GODINE... imamo 15 - 16 godina i još smo daleko od brakova, djece i neslobode...... Pola vas misli ko i ja..... Samo kaj ja tak i živim i neje me sram reć svog mišljenja...

Baš me zanima kako ćete komentirati moje promjene, jer ja sebi često dosadim pa mijenjam stalno nešto