Ljeti živim na selu u Konavlima, u starinskoj kući, ne tako dalekoj od mora, gurnem u more svoju barku s kojom već 25 godina provodim spore, nemoderne, posve starinske trenutke rane zore, predvečerja, pa i noći; ujutro nešto radim, ako se, recimo, prevoditi na hrvatski sjajnu logičnost jednoga modernog političkog filozofa, koji se u cijelom suvremenom džumbusu opet obratio klasičnoj antici, ne bi li razabrao što je pravo, može uopće nazvati radom, a ne užitkom; doručkujem netom dozrele smokve sa stabla, čisti individualističko-elitistički eskapizam, ljepota, poezija, ako hoćete: živim, bogati, još malo pa kao dum Mavar Vetranović na svom Sv. Andriji...