Dreyman je isprva konformist, režimu prilagođen pisac kojemu u životu prilično dobro ide.

I Dreyman i Wiesler naći će se, naime, pred izazovima koji će ih navesti da donesu odluke što će nepovratno promijeniti njihov dotadašnji život.

Pred kraj filma, Dreyman doznaje koja je bila Wieslerova uloga u svemu što se dogodilo u vezi s inkriminiranim tekstom, te dolazi do inverzije: Dreyman sad tajno prati i promatra Wieslera.

Kad Wiesler u završnoj sceni filma, kupujući primjerak romana (u knjižari nazvanoj Karl Marx Buchhandlung), na pitanje prodavača treba li knjigu zamotati odgovara: Ne, to je za mene, znamo da je njegov prelazak preko granice semantičkog polja sad upotpunjen i završen kao i to da je on, a ne Dreyman, ipak bio središnji junak filma.

Maksim Gorki je napisao što je Lenjin jednom navodno rekao o Beethovenu i njegovoj Appassionati, naime da je ne može često slušati jer mu onda dođe da govori ljupke gluposti i da miluje ljude po glavi, dok bi zapravo trebao udarati po tim glavama kako bi svoju revoluciju mogao privesti kraju. Može li itko tko je čuo, ali zaista čuo Beethovena, biti zao čovjek?, pita se Dreyman u filmu, a sam Donnersmarck se pita što bi bilo da se Lenjina moglo prisiliti da sluša Appassionatu, da ga se moglo uvjeriti u to da vjeruje kako Appassionatu mora slušati zbog revolucije.

Neki su naglašavali da u cijeloj priči tragični lik nije Dreyman nego upravo HGW.

Da Dreyman za HGW-a nesvjesno predstavlja objekt želje izlazi na vidjelo u trenutku kada Dreyman za zapadnjački Spiegel piše tekst o samoubojstvima u DDR-u.

Iz Dreymanova stana on potajno krade jedan Brechtov svezak iz kojeg čita Sje ć anje na Marie A i polako mu se oči pune suzama nakon ovih redaka: A na lijepom ljetnom nebu iznad/Bijaše oblak koji dugo promatrao sam ja/Bio je vrlo bijel i na strahovitoj visini/A iščeznuo je, kad pogledao sam uvis. Drugi takav moment je kada sluša kako Dreyman nakon smrti svoga prijatelja Alberta Jerske (Volkmar Kleinert) svira Beethovenu Apassionatu: nakon tog vojaerskog užitka/tuge u prekrasnoj glazbi/tuđoj tuzi HWG odlazi kući i u dizalu susreće plavog dječačića koji ga ne znajući da bi tako mogao nastradati njegov otac koji mu je proširio tu vijest pita Jesi li ti stvarno Stasi?.

Dreyman nikad ne bi napisao tekst o samoubojstvima i konzekventno tome Christa-Maria ne bi nikad umrla.

Premda se kod Dreymana nije moglo naći ništa što bi govorilo protiv njega, čak i kada mu je umro prijatelj Albert Jerska koji se ubio zbog nemogućnosti režiranja, Dreyman je doduše slomljen, ali reagira smireno i ne kaže nijednu riječ protiv sistema.

Da je HGW ostao Stasi, on bi jednostavno pustio da stvari idu svojim tokom i taman da nije našao ništa sporno kod Dreymana što bi ga moglo teretiti, Christa-Maria bi vjerojatno sama toliko zagrizla u svojoj egoističnoj želji da i dalje bude umjetnica-glumica da bi ona na kraju ionako bila ministrova što je na početku bio i glavni razlog zašto je Dreyman stavljen pod prismotru.

HGW je računao s tim da će radnja A prouzrokovati učinak B, da će njegovim skrivanjem mašine za tipkanje iz Zapadne njemačke Dreyman biti oslobođen svih krivnji, te da će Christa-Maria ponovo biti s njim, umjesto toga radnja A prouzrokovala je učinak C, Dreyman je doista oslobođen svih krivnji, no na Christu-Mariju je umjesto da bude opet s njim naletio kamion i ona je umrla.

Tijekom izvršavanja tog zadatka, događa se još jedna radnja - scenarist Dreyman u svom stanu okuplja protivnike režima i piše članak na famous fancy pisaćoj mašini iz Zapadne Njemačke o velikom broju samoubojstava koji, opet, pokušava objaviti u časopisu na Zapadu.

Godinama nakon toga, kada je Berlinski zid već pao, Dreyman odlazi u arhiv državne sigurnosti i ne može vjerovati svojim očima.

Dreyman je, naime, vjerovao da Christa-Maria nije bila kriva i da ga je upravo ona na kraju spasila.

Dreyman pronalazi Wieslera koji sada razdjeljuje poštu i reklamne letke, no ne kontaktira ga...

Uskoro Wiesler započne neprestano motrenje i prisluškivanje para, što se pokaže plodnim: naime, izgleda da Dreyman uistinu piše nešto što bi moglo biti usmjereno protiv režima u Istočnoj Njemačkoj.

Pogotovu što Dreyman uopće nije morao saznati identitet agenta da bi se film završio kako se završio

Kao što sam rekao - filmu uopće nije bila nužna scena u kojoj je Dreyman izdaleka vidio Wieslera na ulici - odustao je od upoznavanja sa njim.

Što se tiče izdaje kad ju je ispitivao Wiesler - mislim da ju je slomio uvjerivši je da je Dreyman ionako gotov, da sve znaju o njemu

Lik koji bi ispočetka trebao biti valjda jedina pozitivna faca u filmu, Georg Dreyman (glumi ga Sebastian Koch) je nekako antipatično samozadovoljan, naročito u prvim scenama