" Tužitelj kao prijevoznik utužio je pošiljatelja i primatelja za nadoknadu štete kao solidarne dužnike zbog čekanja na istovar od prvotuženika kao pošiljatelja robe i drugotuženika kao primatelja robe (i platitelja prijevoza).

Na ročištu za glavnu raspravu od 6. 07. 1993. prvotuženik se usprotivio navodima tužbe i zatražio rok u kojem će dostaviti pismeni odgovor na tužbu, a tužitelj je zatražio rok u kojem će se očitovati na odgovor drugotuženika na tužbu, ali je sud, pozivom na odredbu čl. 119. st. 2. Zakona o indu strijskom vlasništvu prekinuo postupak do odluke Zavoda o priznanju pa tenta.

Tužitelj u parničnom postupku ustaje s tužbom protiv stečajnog dužnika kao prvotuženika, treće osobe kao drugotuženika i stečajnog upravitelja kao treće tuženika, radi predaje u posjed četverosobnog stana, alternativno radi naknade štete isplatom novčanog iznosa s kamatama.

S obzirom na to da prvotužitelju nakon prijema kod drugotuženika nisu napravljene nužne pretrage koje nalažu pravila struke, a temeljem kojih pretraga (posebice hemokulture i UZV srca) bi odmah bilo razvidno da isti boluje od bakterijskog meningitisa, iz kojeg razloga nije ordinirana odgovarajuća terapija, kao posljedica neliječenja bakterijskog meningitisa nastala su dva inzulta (hemoragijski cerebrovaskularni inzult lijevo, teški ishemijski inzult frontotemporo-parijetalnoi desno) s posljedičnom teškom lijevostranom hemiparezom, EPI grand malom i respiratornom insufijencijom.

Prije ustanovljenja pogrešne dijagnoze i određivanja neprikladne terapije djelatnici drugotuženika nisu napravili pretrage koje nalažu pravila medicinske struke (KKS, DKS, biokemija krvi i urina, hemokultura, EKG, srčani biljezi, UZV srca), a iz kojih pretraga bi odmah bila razvidna točna dijagnoza (bakterijski meningitis), i to usprkos tome što simptomi, anamneza (prirođena aortna stenoza) i obavljene pretrage kod prvotužitelja (npr. uredan RTG pluća) nisu ukazivali na TBC meningitis.

" Potpuno različit je drugi pravni temelj na kojem tužitelj pokušava zasnovati odgovornost prvo i drugotuženika za eventualne obveze trećetuženika.

Cijeneći sve žalbene razloge tužitelji ce i prvo i drugotuženika, ovaj sud prihvaća navode tužiteljice, da je ustala sa tužbom radi utvrđenja, da je pok. prof. dr. K.

Dakle, kako je drugotuženik kao izvodač radova koristio idejno rješenje tužitelja, to je neute meljena tvrdnja da na strani drugotuženika nema odgovornosti za štetu zbog povrede autorskog prava.

Da je tužitelj postupio ispravno kada je robu vratio postupajući po nalogu prvotuženika ili drugotuženika, među strankama nije sporno. lz spisa naime nije vidljivo da li je tužitelj tražio upute baš od drugotuženika kao pošiljatelja, ali on i ne tvrdi da je tužitelj postupio onako kako nije trebalo, odnosno da je postojala neka druga mogućnost.

Ovakvi razlozi iz čl. 213. st. 1. toč. 2. ZPP-a ne postoje u odnosu na drugotuženika, te osnovano ža Iitelj navodi da parnični postupak protiv drugotuženika, treba nastaviti.

U odnosu na drugotuženika nema nikakvih razloga za prekid postupka iz 61. 213. st. 1. toč. 2. ZPP-a te je pobijano prvostepeno rješenje u tom dijelu zahvaćeno bitnom povredom odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a. "

Prije svega, pravilno je pravno shvaćanje nižestupanjskih sudova da je neograđena platforma visine tri metra, a namijenjena za skladištenje robe prvotuženika, opasna stvar s obzirom na to da je rad na takvoj platformi rizičan i vezan uz povećanu opasnost, te da je za ocjenu postojanja odgovornosti drugotuženika mjerodavna odredba čl. 154. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (dalje: ZOO) prema kojoj se za štetu od stvari ili djelatnosti od kojih potječe povećana opasnost štete za okolinu odgovara bez obzira na krivnju (po kriteriju uzročnosti), u svezi s odredbama čl. 174. ZOO-a prema kojima (st. 1) za štetu od opasne stvari odgovara njezin imalac (st. 2.) - vlasnik stvari.

U konkretnom slučaju, a u svezi s istaknutim odredbama, pravilno je i shvaćanje nižestupanjskih sudova da odgovornost drugotuženika proizlazi već i iz činjenice da je vlasnik spomenute platforme kao opasne stvari i onaj tko je morao voditi brigu o tome da je održava podobnom za uporabu i za organizaciju njezine uporabe.

U tijeku cijelog postupka tuženici su tvrdili da su u stvaranju udžbe nika i čitanke sudjelovale i druge osobe, međutim kako to pravilno uočava i prvostupanjski sud do zaključenja ročišta za glavnu raspravu, nije nikad dostavljen originalni rukopis drugotuženika, gdje bi se moglo utvrditi autor stvo drugotuženika u predmetnim dijelovima i eventualno autorstvo drugih osoba intervencije u tekstu na koje ukazuje žalitelj.

Iz navedenog bi proizlazilo da drugotuženik kao nositelj predmetnih žigova svojih proizvoda u klasi lijekova u veterinarstvu ima pravo upotrebljavati registrirane žigove " Spectolin " i " Linkogent " sve dok je nositelj predmetnih žigova, a to pravo drugotuženika djeluje i u odnosu na tužitelja na način da i u odnosu na tužitelja drugotuženik ima isključivo pravo upotrebljavati predmetne žigove u gospodarskom prometu za označavanje svojih proizvoda sve vrijeme dok predmetni žigovi važe.