U izložbenoj dvorani Znanstvene knjižnice Zadar jučer je u sklopu projekta " Glagoljaška renesansa " otvorena izložba Antonije Duende.

Ako bismo morali dati definiciju što bi to bilo duende, onda bi duende bilo to: pjevati bez da misliš o tome znaš li pjevati.

Umjesto da samo misli kako će zadovoljiti eksperte u publici koji su kao kobci čekali Tehničku Pogrešku, neko Falšanje, Odstupanje od ispravnih nota, La Nińa se prvo morala probiti do onog mjesta u sebi, vrta na čijem ulazu stoji anđeo s vatrenim mačem, približiti se izvorima svoga stida, gubitka, poniženja, da bi stvarno propjevala with a scorched throat, without voice, breath, colour, but with duende.

Tako veli Garcia Lorca: She had to rob herself of skill and safety: that is to say, banish her Muse, and be helpless, so her duende might come, and deign to strle with her at close quarters.

Postav je nadopunila izložba " Glagoljaški tragovi " autorice Antonie Duende iz Berlina.

On kaže da je to duende [ čarolija, ono nešto ], ali to je kao da unutra ima pandžu, i ako vas zarobi, gotovi ste.

Njezini percpetivni i spretni odgovori dosljedan su zavjet kreativnim silama, bio to Duende, zloduh koji se skriva iza strasti, ili Ljepota, Umjetnost, Ples ili Život.

Ali koja je razlika između suza u šahovom oku i Garcia Lorcinog duende?

Ali kako znati kad nam se prodaje foru, a kad je duende zapravo?

Garcia Lorca zaziva samu supstancu umjetnosti koja je, kaže, duende, ta misteriozna sila koju svi osjećamo i nijedan filozof ju nije objasnio.

Prepričava kako je onaj divni pjevač El Lebrijano uzviknuo: ' ' On days when I sing with duende no one can touch me ' ', a jedan stari maestro gitare rekao: ' ' The duende is not in the throat: the duende surges up, inside, from the soles of the feet. ' ' Prava umjetnost, zaključuje Lorca, nije pitanje vještine usavršavanja forme, umješnosti, umijeća u formi, kako bi se pomislilo etimološki nego onog nečega u venama.

Mauzolej kao okamenjeni duende, osjećaj gubitka i čežnje za ljubljenom ovjekovječen u bijelom mramoru.

Napisao sam dosad već nekoliko postova u kojima sam tematizirao duende fenomen.

U prošlom postu pisao sam o vrsti glazbe koju su Garcia Lorca i Nick Cave u svojim esejima imenovali duende: which translates as an inexplicable sense of longing, an unnamed and enigmatic yearning of the soul and it is this feeling that lives in the realms of imagination and inspiration and is the breeding ground for the sad song.

Duende pjesma je uvijek tužna (ili bolje: tragična) pjesma, ali ne vrijedi obratno, nije svaka tužna pjesma duende.

Gotovu artikulaciju tog svog shvaćanja našao sam u eseju The secret life of the love song, u kojem se Nick Cave nadovezuje na Garcia Lorcino zazivanje pojma duende.

Krivo je reći da je duende muzika deprimirajuća, kao da bi ona sama bila uzrok tuzi.

Sve ljubavne pjesme moraju sadržavati duende.

El Duende je pojam u umjetnosti, teško uhvatljiv, koji označava izvedbe nadahnute na izniman način.

Postav je nadopunila izložba Glagoljaški tragovi " bugarske autorice Antonije Duende iz Berlina.Uz brojnu publiku i uzvanike otvorenju su nazočili predstavnici veleposlanstava Europske Unije i SAD-a, kao i predstavnici Ministarstva kulture, Hrvatskog povjerenstva za UNESCO, umjetnici i kulturna javnost grada Zagreba

Dio programa koji uključuje izložbu " Glagoljaški tragovi " berlinske slikarice Antonije Duende i 18 autora umjetničke grupacije BAA i ARC iz Chicaga predstavljen je u Znanstvenoj knjižnici Zadar i u Muzeju antičkog stakla.

Still that inexplicable sadness, the duende, the saudade, the divine discontent persists and perhaps it will continue until I see the face of god himself. (...) Well, me, I don ' t mind.