dečki, neki vas put stvarno, ali stvarno ne kužim. zaš je bitno koliko smo bivših imale? čemu razgovori o njima, ako su bivši. da su bili za nešto, ne bi bili bivši. i čemu pitanja poput, jesam ti ja bolji od njega. mislim, kaj da ti velim. ne znam. da je bio za nešto vjerojatno ne bih tražila dalje. a, po samoj logici jer je bivši, ne sjećam se kakav je bio, što je radio. sigurno je jedino da nije radio, govorio, ponašao se, dovoljno dobro da bi me zadržao. kad se nekome dogodi ljubav kakva se dogodila meni i njemu, onda poželite nekako mu dati do znanja da je najbolji. ali na način koji neće ostaviti mogućnosti da si on misli da ga samo tješite ili mu mazite ego. onako, poželite mu reći javno. razmišljala sam objaviti to u, npr, večernjaku, ali ne dam pare austrijancima. pa sam zaključila da će se morat zadovoljit blogom. ja, vega, koja u životu nije voljela, ljubila i poštovala nekoga, kao što voli, ljubi i poštuje njega, pod punom emocionalnom, duhovnom, tjelesnom, materijalnom, kaznenom i ostalim odgovornostima, potvrđujem (kažem?, tvrdim?) da je on, prc, najbolji ljubavnik kojeg sam ikad imala, i velim vam, sasvim otvoreno, da me niti jedan nije ljubio, mazio, gledao, i čini mi se, volio, kao on. ako ima koji javni bilježnik na blogeru, molim lijepo da stavite one pečate, trakice i kaj već treba, i lijepo ovjerite ovo. a svi vi bivši, up yours niste mu do koljena. ni u jednom pogledu