Za razliku od Najluđe predstave na svijetu i nekih drugih kompleksnijih komada koji su izvanredno umijeće vodviljske strukture značenjski obogaćivali isprepletanjem s drugim elementima dramaturgije, Miro Gavran u Pandorinoj kutijici pokazuje virtuoznost baš u čistom vodvilju koji zabavlja obratima i duhovitostima (a kao što pokazuje i gotovo idilični happy end ne ide u neke dublje razrade muško-ženskih odnosa) ujedno pružajući i prigodu za glumačke parade.