Car je pisao svoje djelo upravo u ono vrijeme, kad je Bugarska za cara Petra oslabila i kad je u Hrvatskoj vladala anarhija zbog bune bana Pribunje i ubojstva kralja Miroslava 949. Već oko 960. hrvatski kralj Mihajlo Krešimir II. ponovno zauzima cijelu Bosnu, kako bilježi pop Dukljanin.

Ovim riječima obrazložio je Pop Dukljanin što ga je ponukalo da se u starosti prihvati teške zadaće prevođenja rodoslova u kojem su opisani porijeklo i djelo dukljanske dinastije.

Dukljanin primjenjuje također model doseljenja i potvrđuje pri tome ideologem inovacije, a i Toma ostaje pri modelu doseljenja, ali pri tome iskazuje ideologem kontinuiteta, pa u skladu s time čak i samo ime Hrvata izvodi iz autohtone antike. [ 1 ]

Barska Biskupija: Pop Dukljanin je u svojim spisima pisao o Crvenoj Hrvatskoj; General Sarkotic von Lovcen iz AU-monarhije, Bokeljska mornarica, Kotor, Tivat, Boka, itd Sve su to dokazi da su bokelji veci dalamtinci od vecine danasnjih splicana pa i samomg gradonacelnika Splita.

Sredinom 12. stoljeća pop Dukljanin dijeli Primorje (Maritima) na Bijelu i Crvenu Hrvatsku, a s druge strane Srbiju ili Zagorje (Surbia, Transmontana) koju dijeli na Bosnu i Rašku.

O gotskom kralju u Dalmaciji Selimiru, sinu Svevladovu i unuku Ostroilovu, kaže Dukljanin da ju je napunio mnoštvom Slavena i da je u ono doba u zemlji bio mir (glava 4: lat. replevit multitudine Sclavorum et quievit terra in diebus illis).

Dukljanin je, naime, zabilježio noviju verziju kojom prikazuje drugačije odnose građana prema prošlosti od cara Konstantina Porfirogeneta.

Time je skinuta krivnja sa Slavena za razaranje Epidaura jer su oni u 12. stoljeću, kada Dukljanin piše svoju kroniku, već činili velik dio dubrovačkoga stanovništva i imali vodeću ulogu u izgradnji i gospodarskom razvitku Dubrovnika.

Pop Dukljanin iz Barske biskupije je takodjer pisao o " Crvenoj Hrvatskoj ".

Pod tim su terminom na Zapadu toga doba bili poznati upravo vitezovi, punoljetni plemići koji još nisu mogli preuzeti upravljanje imanjima, jer su im očevi bili na životu. [ 61 ] Iako ih Dukljanin opisuje vrlo oskudno, ipak u njegovim " mladima " mogu se nazrijeti iste one značajke koje su pripisivane zapadnim vitezovima: ljubav prema ratu i pričama o junačkim djelima. [ 62 ] Napokon, i sam karakter djela u kojem se često stereotipno ponavljaju dosadni opisi bitaka, odgovara sasvim duhu chansons de geste (dovoljno je prisjetiti se Pjesme o Rolandu [ 63 ]).

Autor " Ljetopisa " je nepoznati katolički svećenik iz Bara, a ime " Pop Dukljanin " dao mu je hrvatski povjesničar Ivan Lučić, koji je ovo djelo tiskao kao prilog vlastitom djelu De regno Dalmatiae et Croatiae (1666.) pod naslovom Presbyteri Diocleatis Regnum Sclavorum, i to latinski tekst (u 47 poglavlja), dok se navodni " slavenski " izvornik nije sačuvao.

kad govori o stanovništvu, porfirogenet opisuje raseljavanje hrvata u tri smjera (dalmacija i panonija, dva ogranka), od kojih je treći završio na krajnjem jugu i preko granica današnjih konavala. uglavnom riječ je o stanovništvu dubrovačkog zaleđa, a pop dukljanin ta područja naziva ' crvena hrvatska ' ili ' dalmatia inferior ' (donja dalmacija).

Ljetopis očito ne pristaje uz sadržaj i stil onoga što je Dukljanin ostavio, rodoslov je nešto bolja, ali također ne najsretnija oznaka.

Osim toga, ni Steindorff nije mogao sa sigurnošću u potpunosti odbaciti i slavenske predloške Konstatinova i Metodova životopisa, pa ni ja ne odustajem od tvrdnje da je Dukljanin svoje djelo gradio i na slavenskim izvorima, usmenim i pismenim (zbog čega prenosim tekst ovog priloga u onom obliku u kojemu je prvotno bio objavljen).

Pop Dukljanin i Barski rodoslov Osim Barske nadbiskupije, drugi temeljni ÂťstupÂŤ na kojem po č iva povijest Bara, samim tim i Hrvata u Baru i okolici, jest Sclavorum Regnum (Kraljevstvo Slavena), poznatiji kao Ljetopis popa Dukljanina, a u nekim kasnijim prijevodima i prijepisima i kao Hrvatska kronika, Il Regno degli Slavi, Barski rodoslov, Annales, Regnum Dalmatiae et Croatiae Historia, itd.

jos uz to, da je spominje neHrvat, pop DUKLJANIN.

i to vec u srednjem vijeku. kako i lipo pop dukljanin pise.

Ali ja mislim, da bi ipak trebalo u prvom redu jače podvući i istaknuti krupnu činjenicu, da je dukljanski Ljetopis prvo naše nacionalno literalno djelo, odnosno da je pop Dukljanin najstariji naš narodni književnik. i još naglašava da su od početka XVII vijeka o Ljetopisu popa Dukljanina pisali mnogi zvani i nezvani pisci.

nije samo pop dukljanin, aka barski biskup.. koji spominje CRVENU HRVATSKU.. od duvanjskog polja do draca u dan.albaniji.

ovo o bezimenim slavenima nije posve za bacit. naime, i dan danas imamo dvije države koje nose to bezimeno ime: sloveniju i slovačku. postojala su mnoga slavenska plemena, kojih danas nema, jer su se stopila u veće narode. vrlo često je najmoćnije pleme dalo ime cijelom narodu, kao kod hrvata, srba, čeha. no gdjegdje su formirane slavenske države gdje nijedno pleme nije imalo tako dominantu ulogu, pa su onda tek neka imena geografskog postanka, poput poljak ili dukljanin, uzimana kao kolektivno ime za stanovnišvo te države, a kad ga se htjelo označiti etnički onda se koristio samo taj neutralan termin slovini u svim varijacijama. upravo se to npr. desilo u sloveniji i slovačkoj. kad se radi o bosni teško je ući u povijesni mrak ranog srednjovijekovlja pa naći koja su to slavenska plemena naselila prvobitnu bosnu, no niti jedna plemenski, već geografski naziv je prevagnuo. to može biti ili stoga što niti jedno pleme nije bilo dominantno ili stoga što je bosna bila feudalna tvorevina nešto kasnijeg postanka, kad termini imaju drugačije značenje. uporaba hrvatskog etnonima u bosni se vrlo raširila dolaskom turaka kad se feudalni poredak srednjovijekovlja urušava i feudalne oznake gube smisao, pa se prelazi na narodnosne. u svakom slučaju, teško je odrediti koje je pleme bilo ključno u fomianju prvobitne bosne. istovremeno, treba svakako uzeti u obzir da se to nipošto ne odnosi na zapadne dijelvoe današnje BIH, koji tada i nisu bosna, već hrvatska.

Sukladno toj novotvorenici, pojavila se (i skoro zamrla) novotvorenica kojoj je autor, čini se, pop Ante Tomić Dukljanin, koji je davne 2006. godine u tvrde stranice Jutarnjeg lista uklesao svoju definiciju agroseksualca.

Historiografija još nije našla zadovoljavajući odgovor na pitanje kako je Dukljanin došao do naziva Bijela i Crvena Hrvatska.

Istina doduše, car Konstantin, opisujući hrvatske zemlje, kakove su bile upravo u onaj čas, kad je on svoje djelo »de administrando imperio« sastavljao (naime god. 949. 952.), ne zna za onu Hrvatsku, koju Dukljanin zove »crvenom«, pače se čini, da je Konstantin pribrajao oblasti Hum, Neretvu, Travunju i Zetu srpskim zemljama, a ne hrvatskim; no uza sve to podudara se Konstantin toliko s Dukljaninom.

Ali " Tomislav bijase mlad i kripak u arvanjih... " veli pop Dukljanin, pa je vazda Madzare natjerao u bijeg.

Po svemu sudeći, ispada da većinu onoga što znamo o našoj dalekoj povijesti dugujemo Konstantinu Porfirogenetu i Tomi Arhiđakonu (a tu je negdje i Pop Dukljanin), ali ima tu raznih nadopuna i stvari koje često nisu vjerodostojne.

Slavensko je sigurno bilo žitije Sv. Vladimira, koje Pop Dukljanin donosi samo u skraćenoj verziji, a koje izravno ilustrira dosege dukljanske književnosti u 11. stoljeću. [ 9 ] Slavenska su bila i žitija Sv. Ćirila i Metoda, kojima se Dukljanin također služio.

Mišljenja o postanku niza priča što ih donosi Dukljanin veoma se razlikuju, [ 53 ] ali se nipošto ne može nijekati da u sebi sadržavaju elemente usmene predaje, te je zacijelo u pravu Jagić kad tvrdi da je Dukljanin zabilježio što je čuo od pjevača. [ 54 ] Uostalom, to izjavljuje i sam Dukljanin, a u Luciusovu se tekstu i ne spominje da je bilo što pročitao, nego je djelo sastavio na temelju onoga što je čuo od otaca i staraca. [ 55 ] Odnos usmene predaje i zapisa treba možda i u ovom slučaju promatrati u svjetlu tumačenja što ih o tome daje Arnold Hauser. [ 56 ] On smatra da su pjesnici junačkih balada i epova crpili svoju građu iz kronika što su nastajale po samostanima; štoviše, da su minstreli, izravno ili ne, bili u službi crkvene propagande, jer su njihove priče o svecima i junacima pokopanim u nekom samostanu, a recitirane pred samostanskom crkvom, služile skretanju hodočasničkih rijeka u promicano sveto mjesto.

Nešto manje od dva stoljeća prije krunidbe kralja Tomislava, neki ljeopisci napisaše (pop Dukljanin) da je 753. godine rex Budimir održao Sabor na brdu Lib (Brdo nadomakVran planine na kojem su ruševine Delminija prijestolnice ilirskog plemena Dalmata te da je na tom Saboru pet plemena donešen Zakon sudjem ljudjem, podijelenja zemlja na županije, odnosno banovine.

Pop Dukljanin je pripadnik gradskog društva, ali nema sumnje da se socioekonomski sustav Bara ne može uspoređivati s onime Dubrovnika ili gradova srednje Dalmacije.

Kad je tomu tako danas, možemo tek pretpostaviti kojim se izvorima Dukljanin služio u ono vrijeme kad je pisao o događajima starim i do 600 godina.