Kultura (s malim k) tako je, po Eagletonu, od socijalnih pokreta 60 - ih počela potvrđivati određene nacionalne, seksualne, etničke ili regionalne identitete umjesto da ih transcendira.

Kultura ili država u ovom slučaju je po Eagletonu, prerana utopija koja " ukida " socijalni konflikt na imaginarnom nivou da ga ne bi morala rješavati na političkom nivou.

Dakle, kada govorimo o Žižeku, Lacanu i Eagletonu, ne govorimo o nedostatku potencije ovog ovdje sultana, nego, je li, o drugom haremu.

A po Eagletonu znači možda i ovo: Biti subjektom znači biti izložen grubom zahtjevu Drugog, zahtjevu koji sebe ne bilježi u umu već " na površini kože, na rubu živaca ".

Sve je, dakle, otvoreno, nema objektivnog, za sve ljude važečeg smisla jer bilo kakva propisanost, prema Eagletonu, sklizne u ideologiju.

Čini mi se da Eagletonu treba pristupiti s malom rezervom, biti spreman cijeniti njegov cinizam, a tolerirati njegovo kopanje marksističkog nosa.

Primjerice, Eagletonu odobrava insistiranje na kulturalnoj politici, umjesto na radikalizaciji i politizaciji kulture.