Dođem na neki jebeni greben-zaravnanje i sad krećem intuinitivno tražiti di bi mogla biti staza, a po osječaju, a ovaj put me nije prevario, sam znala di bi mogla bit.... naravno ne na Stolu, neg sam izbila turbo ljevo na 22 jki i krenula prema Hunjki, krenula sam prema Rakovoj nozi kad me je zvao Ivan i zajedno smo zaključili da odustanem od Partizanske i krenem pokupit rampu i Horvatove, možda ga ulovim negdje, on je bez karte bauljao prema G točki, a i obično mu ne treba karta za G točku.. Malo sam se vratila nazad i spustila po već tako poznatom usponu na Sljemenskom maratonu pokupila KT na rampi i odlučila da ne idem na nikakve Horvatove i da ne mislim još dolje bauljat, nego ak mislim ulovit Ivana moram drito po Erberu pa do stanice stare žičare... a zlo mi je bilo za popizdit.... prvo sam mislila da me samo boli želudac,, jer sam gladna, pojela sam špek i pločicu ali onda sam skužila da nemogu trčat koliko mi je muka.... srela sam grupu veselih trekerica, pitale su me za Horvatove i za rampu da di kako i zašto, bila sam u svom filmu, zona sumraka i magle.... tek nakon 15 min sam skužila da sam jim savjetovala najgluplju moguću stvar - sorry.... ne znam koliko su još imale limita ali umjesto da im velim, spustite se na Srnec i popnite se po Horvatovima, pokupite rampu i preko Sjeverne staze mado-cilj, ja ono.... na njihovo pitanje: " da, da.... Horvatove su vam nizbrdo.... jao-jao.... ne znam di i kak su završile... nastavim po Erberovom, mislim si: "..., ak ne bum trčala, ovo će poprilično potrajat, barem mi je taj dio na maratonu uvijek tako dugotrajan,.... " mučila sam se sa brzim hodanjem i na djelovima joggirala koliko sam mogla, došla do Krumpirišta, pa ljevo po donjem makedamu, prek skijališta, na donju stanicu, sad je bio već mrak.... dobro da su gore bili ljudi inaće bi mi još dulje trebalo da pogodim di je to bez lampe.... spustim se dolje skinem ruksak kontrola je bila sakrivena u zgradi upalim lampu, cvikam, popijeeeeem isooooospoooort.... iiiiiii počinjeeeeee.... grooooozaaaa.... nabiru mi se sline, okreće mi se želudac, povračam.... pa još - ali kad " niš " ne jedeš nemaš kaj povračat.... komadiće isostar ploćice i malo tekučine.... stavljam ruksak, čekam da val mučnine prođe da mogu nastavit, kad ono pita poznat glas da li je tu kontrola, pitam tko je.... činilo mi se da je Ivo...... je, taman sam se razveselila ko djete, ajde ne bum sama, lakše ću podnjet tu jebenu mućninu koja je bila sve gora i gora, kad ono pita Ivo: " a kaj ti tek ovdje radiš? ".... ehhhh, nema milosti taj moj frajer i dobro je tako:)....