Voditi je računa i o činjenica kada se govori o sedam Troja, bilo da je riječ o sedam njezinih razina, bilo o sedam njezinih eponima.

Dr. sc. Igor Šipić na osnovu svega onoga što sam napisao na više od tisuću i stotinu (1100) knjižnih stranica u svome črtveroknjižju Troja, mitovi, legende i stvarnost, kao i na osnovu istraživanja triju parova povijesnih gradova (Troja Troyes, Aleksandrija Alessandria, Sion (Jeruzalem) Sion) i njihovih suvremenih eponima u Francuskoj, Italiji i Švicarskoj, a čije je polazište longitudinalna osovina Troja - Ljubljana na Ljubču Troyes, pita se da li su imena Troyesa, Alessandrie i Siona« proizvod pukog odabira ili su uvjetovani geometrijskom matricom simbola njihovih povijesnih eponima ».

" Eponima ima u svakome području ljudske djelatnosti: od umjetnosti i znanosti, preko religije i politike, do sporta i mode.

Na osnovu moga četveroknjižja (Nin u središtu mitskoga carstva, Caska dio Atlantide, Odisej sa zadarskih otoka i Polifem iz Manite peći) objelodanjenog pod zajedničkim podnaslovom« Troja, mitovi, legende i stvarnost », dr. sc. Igor Šipić prateći trag geometrijske matrice simbola i njihovih povijesnih eponima na projekciji zemljopisne karte Mediterana, definitivno je potvrdio ljubačku Ljubljanu (Ljubu) kao geometrijsko središte Sredozemlja, pa stoga, valjda i njegove civilizacije, a sve to u kontekstu eponimije povijesnih gradova i Troje.

Utvrdili su da je Klejsten stvorio« veoma izrazito razlikovanje »između Dvanaest Junaka eponima gradske države i dvanaest omiljenih bogova Pizistratida.

Stoga je nužno ponajprije se osvrnuti na prošlost francuskog eponima.

Geometrija tzv. povijesnih gradova i njihovih suvremenih eponima upućuje na prekrivene tajne

Projekcija je pokazala kako baš primjenom geometrije tzv. povijesnih gradova i njihovih suvremenih eponima funkcionira sustav kardinalnih točaka Sredozemlja.

Toj činjenici odgovara stanje projekcijske mreže pretpovijesnih gradova i njihovih eponima (t. T).

Knjiga sveučilišnog profesora na Katedri za Sociologiju Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, te Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu, nastala je kao rezultat autorova sustavna proučavanja prirode, funkcija i specifičnosti« društvenoznanstvene i političke »eponimizacije kao procesa stvaranja i uvođenja eponima u društvenim znanostima i politici.

Koje tipove eponima razlikujemo? (str. 8.).

Ta značenja eponima postupno su se gubila, pa danas prevladava određenje po kojem je eponim« pojam ili izraz izveden iz imena neke osobe », poput Hamurabijevog zakonika ili Bushove doktrine, kao eponimi nastali prema Hamurabiju, odnosno Georgeu W.

Nadalje, izdvojit ćemo Mertonovo razlikovanje tri tipa eponima prema statusu imenodavatelja: prvi se odnosi na ljude po kojima je nazvano neko razdoblje (npr. njutnovsko doba), drugi, na ljude koji su uspostavili novu znanost (npr.

Prema autoru, za proučavanje eponima u društvenim znanostima i politici važno je i pitanje kako se održavaju eponimi i koliko traju, pa razlikuje trajne (stalne), povijesne i tekuće (aktualne) eponime: trajni ili stalni eponimi, jednoznačni su i ustalili su se u dugoj upotrebi; povijesni eponimi su nestali iz upotrebe, ali su važni za razumijevanje nekog povijesnog fenomena ili razdoblja, a tekući ili aktualni su zapravo svi eponimi u nekom određenom razdoblju nakon nastanka, samo što će se jedan (manji) dio njih duže održati i opstati.

U prvom dijelu knjige pod naslovom Eponimizacija u društvenim znanostima, autor razmatra proces eponimizacije u društvenim znanostima, i posebno ističe Roberta Mertona, odnosno njegov pionirski. ali nedovoljno poznat doprinos sociologiji eponimizacije sakupljen u knjizi The Sociology of Science: Theoretical and Empirical Investigations (1973.), kao i dva važna eponima koja je uveo u sociologiju: Matejev efekt i Thomasov teorem.

Prema Mertonovom izumu i objašnjenju eponima Matejev efekt (iskaz evanđelista Mateja o davanju onima koji imaju kako bi obilovali i oduzimanju onima koji nemaju) određuje se kao obrazac povjerenja dan znanstvenom radu, koji pokazuje da stupanj priznanja među znanstvenicima ima tendenciju da bude samopojačavajući, pozitivno i negativno (str. 21.).

Prema autoru, proces eponimizacije u pravu karakterističan je jer ima relativno malo eponima, proces se razlikuje u raznim granama prava, eponimi se ne daju osobama koje su izravno pridonijele već onima koji su neizravno zaslužni (npr. time što su poduprli prijedlog zakona), a priznanje se, primjerice u kaznenom pravu, ponekad daje žrtvi, a ne osobi koja je otkrila i opisala fenomen.

Jedan od zasigurno najpoznatijih primjera pravnih eponima jesu« Mirandina prava »(naziv za obvezno policijsko upozorenje osumnjičenom u trenutku uhićenja o tome kako sve ono što izjavi može biti upotrijebljeno protiv njega, kako ima pravo na šutnju, na prisutnost odvjetnika itd.) koja su postala obveznim dijelom policijskog postupka pri uhićenju nakon slučaja poznatog pod nazivom« Miranda », ili« Miranda protiv države Arizone », u kojem su meksičkom kriminalcu Ernestu Mirandi 1963. pri uhićenju uskraćena njegova ustavna prava na odvjetnika, i pozivanje na Peti amandman po kojem osoba ne može biti natjerana da svjedoči protiv sebe.

Specifičnost procesa eponimizacije u području međunarodnih odnosa autor prikazuje na primjeru američkih vanjskopolitičkih škola i doktrina u kojima eponimizacija ima bitna obilježja koja nalazimo i kod prirodoznanstvenih eponima:« prvo, ona je postupak priznavanja zasluga, i, drugo, dovela je do uspostavljanja jednoznačnih, jednostavnih i točnih termina koji omogućuju znanstvenu komunikaciju »(str. 39.).

Newnhama, iz 1999. u kojem se pojavljuje« više od pedeset eponima: od Brežnjevljeve doktrine i bojkota do Wilsonove doktrine i vilsonizma »(str. 40.).

U drugom dijelu knjige pod naslovom« Eponimi u hrvatskoj politici: od Zvonimirove kletve do tuđmanizma »autor analizira specifičnosti političkih eponima koji ne nastaju samo kao nagrade za zasluge, nego i kao kazne i socijalno etiketiranje, te koji za razliku od znanstvenih mogu imati negativno značenje.

Sljedeće specifičnosti političkih eponima su njihovo mijenjanje značenja, dobivanje novih značenja, te vrijednosni karakter, odnosno odvijanje političke eponimizacije« u polju vrijednosno-interesnih sukoba »pri kojima« značenje eponima znatno ovisi o interesima i stajalištima političkih aktera »(str. 88.).

Kao primjer dvoznačnosti političke eponimizacije, odnosno kako eponimi nastali prema političkoj osobi mogu imati različit vrijednosni karakter, autor navodi nekoliko eponima prema imenu američkog predsjednika Georga W.

Navedeni eponimi sasvim su različiti po karakteru i namjeni, od eponima Bushova doktrina kao naziva za« američku stratešku doktrinu preventivnog napada, koja je razvijena kao odgovor na teroristički napad na SAD 11. rujna 2001. », do eponima bušizam kao naziva« za glupu javnu izjavu ili misao nekog političara, koja pokazuje njegovo neznanje ili neobrazovanost », a koji je nastao na temelju gafova koje je Bush stalno stvarao u svojim govorima i intervjuima (str. 61. - 62.).

Povezujući povijest hrvatskih političkih eponima i ključne momente moderne hrvatske politike i povijesti, autor u posljednjem dijelu knjige razlikuje četiri glavna razdoblja eponimske povijesti: prvo se odnosi na vrijeme do polovice 19. st., drugo na građansku politiku od 1848. do 1941., treće na socijalističku Hrvatsku 1945. 1990., te posljednje od 1990. godine.

U prvom razdoblju autor izdvaja dominaciju eponima koji su nastali po vladarima, odnosno dinastijama (poput Trpimirovića), spletkama i urotama (npr.

Drugo razdoblje hrvatske politike obilježava stvaranje velikog broja eponima, a ključni eponimi vezani su uz Antu Starčevića (npr. starčevićanstvo), te Stranku prava (npr. frankovci), dok će razdoblje između Prvog i Drugog svjetskog rata obilježiti Stjepan Radić i Vlatko Maček kao dvojica vođa Hrvatske seljačke stranke (npr. radićevština, Radićev ustav, radićevci, Mačekova lista, Mačekova garda, mačekovci).

U kontekstu trećeg razdoblja koje se odnosi na socijalističku Hrvatsku 1945. 1990., autor ističe još jednu specifičnost političkih eponima.

Do kraja 1980 - tih Hrvatska ulazi u četvrto, tzv. tranzicijsko razdoblje kada će nastati« eponimska proizvodnja », odnosno cijeli niz eponima poput: detitoizacija, markovićevci, šuvarovci, račanovci, tuđmanovci, Tuđmanova salveta, zatim u vezi agresije na Hrvatsku eponimi poput martićevci, arkanovci, ili eponimi koje je proizveo tada vladajući politički diskurs poput Alijini Hrvati, Soroševi plaćenici itd., sve do kritičkog ispitivanja te vladajuće elite koje je rezultiralo eponimima poput canjugizam, kutleraj, pašalićizam, i eponima nešto novijeg datuma poput Žužulova afera, slučaj Glavaš itd.

Među njima, autor izdvaja tri eponima koja izražavaju« cjelinu i temeljna obilježja promjene »u svakoj od tri analizirane faze:« detitoizacija u prvoj, tuđmanizam u drugoj i detuđmanizacija u trećoj fazi »(str. 75.).