Tako su njemački biskupi prigovarali da se u tekstu premalo spominje ljudska povijesnost te da nauk o grijehu zauzima premalo mjesta, a bili su i nezadovoljni eshatološkom teologijom i teologijom križa.

Ono nam govori da smo u eshatološkom vremenu, što znači da je u Crkvi već sada neopozivo prisutno ono što će se konačno u svojoj punini objaviti pri posljednjem dovršenju otkupiteljskog djela na kraju vremena.

Papa Ivan Pavao II. piše o hodočašću u dokumentu " Pellegrinaggio nel grande giubileo di 2000 " o hodočašću Izraela u br. 8: " Božjemu narodu žrtvi obeshrabrenja, opterećenom nevjernošću, proroci navješćuju također mesijansko hodočašće otkupljenja, koje je otvoreno eshatološkom obzorju u kojemu će se svi narodi zemlje okupiti na Sionu, mjestu Riječi Božje, mjestu mira i nade.

U Kristovu misteriju Utjelovljenja i Otkupljenja čovjek, posebice onaj koji je bolesniji i potrebniji, dobiva posebno vrednovanje jer se s njime izjednačuje sam Krist, što je opet odlučujući faktor za kršćane na posljednjem eshatološkom sudu (Usp.

Neće li se povijest spasenja možda dovršiti u eshatološkom zemaljskom raju, gdje će se ostvariti uzajamna gostoljubivost?

O eshatološkom vidu Euharistije svjedoči nam i stari kršćanski spis Upute apostolske.

Ako biste željeli znati još i više te upotpuniti svoje vjerničko i teološko znanje, preporučujemo Vam čitanje apostolskoga pisma »Sacerdotalis coelibatus« Pavla VI. u kojemu se iznose teološki razlozi za crkveni celibat i govori se o njegovu kristološkom, ekleziološkom i eshatološkom značenju - što smo mi tek ukratko naznačili, a može se sažeti u misao da »svećenički celibat izravnije sjedinjuje s Kristom, čini svećenike raspoloživijima za braću, to jest za Crkvu, te da je predokus i svjedočanstvo budućega života«.

Problem je što stvarna unutarnja logika teološkog razmišljanja pokazuje da ako se odbaci biblijska povijest o stvaranju, to za sobom povlači i odbacivanje biblijske povijesti o otkupljenju zajedno s budućom eshatološkom povijesti Boga s Njegovom otkupljenom Crkvom u vječnosti. [ 6 ]

Pogled naprijed prema eshatološkom iščekivanju daje povijesti njezin smisao i njezine zadaće.

Natanaela je govorila i o eshatološkom usmjerenju i kristocentričnosti kršćanske nade kao pozitivnoj razapetosti, napetosti između onoga što imamo i za čim čeznemo; to je u konačnici spasenje. Premda je usmjerena prema budućnosti, nada ne da kršćaninu da bude pasivan.

To pak ne znači niti prepustiti budućnost jednomu općenitom i jednostavnom eshatološkom optimizmu.

Naime, rana starokršćanska teologija u eshatološkom divog boga-sunca (Natale Solis invicti).

Pavao govori o eshatološkom, konačnom Božjem očitovanje u našem svijetu, ali iz tog Pavlovog govora s pravom možemo zaključiti da se to eshatološko Božje očitovanje treba vidjeti već sada u našem biti kršćani u svijetu i vremenu u kojemu živimo.

Na Crkvi možemo s divljenjem promatrati dvostruku savršenost, koju s jedne strane možemo nazvati izvornom, a s druge strane eshatološkom ili vječnom savršenošću.

Teolozi govore o eshatološkom, konaà nom, putu.

Cijeli Govor na gori prožet je eshatološkom napetošću.

Isus po molitvi i propovijedanju (svjedočenju) pridružuje učenike tom eshatološkom djelu za koje je kucnuo čas u njegovu poslanju.

Ovom euharistijskom eshatološkom molitvom Crkva svjedoči i svoju sigurnost u Krisov dolazak.

Svi novozavjetni pisci djeluju u istom eshatološkom okviru kad najavljuju narav tipološkog ispunjenja.

Taj život ljudi u ovom eshatološkom vremenu nakon prvog Kristova dolaska odvija se bitno u iščekivanju njegova drugog dolaska, u išćekivanju »blažene nade i pojavka slave velikoga Boga i Spasitelja našega Isusa Krista« (r. 13).

Meditativni karakter djela slušatelja stavlja eindrucksvoll u ozračje molitelja, koji časti Kristovu prisutnost u Presvetom i daje uvid u kršćansku čežnju, stati pred skrivenog Boga u eshatološkom gledanju konačno licem u lice.

Još uvijek ne mogu vjerovati da smo koračali za nas Hrvate onostranim (ne u eshatološkom, nego u zemljopisnom smislu) svetim prostorom slavenske Arkadije, podnebljem koje je bilo ishodištem još uvijek sačuvanih i posvjedočenih pretkršćanskih svetih mitskih sklopova i kod nas u Hrvatskoj...

Riječ je o novom, eshatološkom, nenadmašivom djelovanju Boga starozavjetnih obećanja, o ispunjenju u Kristu, a ne o knjigama jednoga i drugoga dijela kršćanske Biblije.

Ali njegova smionost, nadahnuta i podržavana eshatološkom nadom, pretpostavljala je prisutnost milosti za svijet.

Cijela zbirka prožeta je refleksivnim sadržajima punim eshatološke tjeskobe (»tko mi to krade/svakoga dana poneku/zraku sunca?«) Predosjećajući neizbježno pjesnikinja je posljednji dio knjige nazvala eshatološkom sintagmom Modrina druge obale.

Ipak, iz svega onoga što je dosad rečeno o posredovanju Isusa Krista i o »osobitu i jedincatu odnosu« Crkve prema Božjem kraljevstvu medu ljudima, koje je u biti kraljevstvo Krista univerzalnog spasitelja, jasno je da bi bilo u proturječju s katoličkom vjerom promatrati Crkvu kao jedan od putova spasenja, uz one koje čine ostale religije, koje bi bile komplementarne Crkvi ili čak s obzirom na bit njoj istovrijedne, pa i ako su s njom zajedno usmjerene prema eshatološkom Božjem kraljevstvu.

O tom eshatološkom određenju govori nam i naša potreba da se igramo, zabavimo, radujemo

Žetva je slika za Božje ubiranje plodova ljudskog djelovanja o eshatološkom Danu Gospodnjem.

Možemo slobodno reći da Ratzinger uči od Augustina i u svom teološkom radu cijelo vrijeme razvija ove bitne teme koje se očituju i u njegovom učiteljskom djelovanju, a to je primat milosti i vjere, povezanost vjere i razuma koja vode nužno ka ljubavi shvaćenoj kao objektivnoj veličini i hrane se eshatološkom nadom.

Zato Hošea i navješćuje da će u eshatološkom vremenu taj nedostatak poznavanja Boga biti otklonjen, a savez s Bogom bit će osoban, upisan u ljudsko srce.