Euzebije, otac crkvene povijesti, donosi jedan dio pisma sv. Dionizija, aleksandrijskog biskupa, upravljena Fabiju u Antiohiju.

Klement Aleksandrijski i Euzebije Cezarejski spominju i obraćenje sudskoga sluge ili pandura, koji je Jakova vodio na sud.

U župnoj crkvi sv. Euzebije i Poliona u Vinkovcima bit će služena misa zadušnica.

To je zabilježio otac crkvene povijesti Euzebije u svojoj Crkvenoj povijesti.

U 13. stoljeću su ipak organizirani u svoj red čiji je osnivač bl. Euzebije Ostrogonski.

Udružio ih je ostrogonski kanonik Euzebije i napisao im redovničko Pravilo, prema Pravilu za sluge Božje sv. Augustina, koje se više puta dorađivalo.

No, Božji kriterij za datum najveće pobjede nad zlom imao je i druge smjernice, koje nam je protumačio sv. Euzebije: Ovo vrijeme je ono isto što se pokazalo u času prvog stvaranja svijeta, kada je zemlja prvi put procvala i kad su se pojavile zvijezde.

Euzebije nastavlja: Krist je bio Jaganjac čije se tijelo očekivalo.

Na tragu navedene vinkovačke društvene konjunkture u Vinkovcima se u drugoj polovici 18. stoljeća osniva ili gradi niz čvrsto zidanih javnih, ali i privatnih kasnobaroknih građevina: 1762. osniva se osnovna škola; 1777. dovršena je nova velika kasnobarokna crkva Sv. Ivana Nepomuka (današnji Sv. Euzebije i Polion); između 1780. i 1785. godine gradi se velika reprezentativna katnica zapovjedništva i glavne straže 7. brodske graničarske pukovnije (danas Gradski Muzej vinkovci); a od 1779/92. u Vinkovcima djeluje gimnazija.

Pojedinosti nam o njemu, međutim, donosi Crkveni po vjesničar Euzebije, koji nam Alfejeva sina i " brata " Gospodinova opisuje kao drugog Ivana Krstitelja; i on je, naime, bio nazirej Božji te vodio nadasve asketski život, koji je podrazumijevao izbjegavanje alkoholnih pića i me sa, kraćenje kose... dok je s druge strane obilovao pos tom i pokorom.

Grad doživljava vrhunac razvoja kroz 4. stoljeće, kada je u gradu i bližoj okolici živjelo između 5 i 10 tisuća stanovnika, a grad se prostirao na površini od oko 550.000 m2. Osim činjenice da su već prvom polovicom 2. stoljeća bile kršćanska biskupija i da su nam poznata imena jednog od biskupa (Euzebije (? - 258.)) i jednog od pisara (Polion (? - 304.)), najvažniji ljudi rođeni u Cibalama su Valentinijan (364. - 375.) i Valens (364. - 378.), braća i jedini rimski carevi rođeni na području današnje Hrvatske.

Pojašnjavajući kako knjiga sadrži kateheze pape Benedikta XVI. posvećene najvažnijim crkvenim piscima prvih četiriju kršćanskih stoljeća, Bodrožić je pojasnio kako su knjigom obuhvaćeni autori, pisci na grčkom, latinskom i sirijskom jeziku te su uz crkvene oce i tzv. crkveni pisci Origen, Tertulijan i Euzebije Cezarejski koji se ne mogu nazvati ocima, dok je među ocima sv. Augustin najzastupljeniji s čak pet Papinih kateheza od kojih je posljednja izrečena 2008. tijekom opće audijencije.

Florin je bio uklonjen sa svojih mjesta u Crkvi i konačno izopćen (Euzebije, Crkvena povijest, V, XV 20).

Čitač sv. Polion i biskup sv. Euzebije podnijeli su mučeništvo kako bi ostali povezani s Kristom.

Mislim da Euzebije to navodi kao pokušaj prikrivanja toga da je postao eunuh jer eunusi omlitave i udebljaju se (?).

Doduše, prvi važniji historiografski prinosi rasvjetljavanju osmanskog doba u Slavoniji pojavili su se još na izmaku 19. i u ranome 20. stoljeću, u knjigama i časopisnim izdanjima arhivske građe kršćanskog podrijetla što su ih, u prvom redu za vojno⠀ političku i uopće svjetovno⠀ društvenu povijest, priredili Tadija Smičiklas, Emilij Laszowski, Ferdo Šišić, Radoslav Lopašić, Ivan Bojničić i još poneki autori, a za crkvenu povijest Euzebije Fermendžin, Janko Barl, Julijan Jelenić, kojima se nešto kasnije s pojedinačnim prilozima pridružuju i Krunoslav Draganović, Miroslav Vanino i drugi.

U mnogim zvonicima, među kojima su poznate crkve kao; katedrala u Zagrebu, katedrala u Banja Luci, Rapska katedrala, Mariborska katedrala, Skopska katedrala, Sarajevska katedrala, Sv. Eufemija u Rovinju, Pavlinska crkva u Varaždinu, Sv. Euzebije i Polion u Vinkovcima, Sv. Filipa i Jakoba u Vukovaru..., mi smo u prošlim desetljećima montirali zvona i kompletnu opremu.

Uglavnom su to djela crkvenih otaca (Jeronim, Aurelije Augustin, Euzebije Cezarejski, Cecilije Ciprijan), zatim benediktinskih, dominikanskih i franjevačkih prvaka onodobne teološke i filozofske misli (Bernard iz Clairvauxa, Albert Veliki, Toma Akvinski, Antonin, John Duns Scott, Angelo da Chivasso, Michele Carcano, Bartolomeo Caimi, Johannes Herolt), potom kanonskoga prava (Bonifacije VIII. i Grgur IX.), biblijski komentari sv. Jeronima i francuskoga franjevca Nicolasa de Lyrea te Tome Akvinskoga, kao i Aristotelova djela s tumačenjima arapskih filozofa Ibn Sinne i Ibn Ružda, poznatijih po latiniziranim oblicima imenaAvicenna i Averroes, te drugih europskih humanista (Marsilio Ficino, Lorenzo Valla), djela grčkih i rimskih klasika (Diogen Laertije, Lukan, Ovidije, Silije Italik, Vergilije).

Evo kako se nadmudruju njegova dva umnika Euzebije i Timotej.

Euzebije se u svom izvještaju oslanja na stariju vijest u spisima svećenika Papije koji poistovjećuje apostola Mateja s piscem Matejeva Evanđelja.

Euzebije tvrdi da su se s Isusovim ulaskom u Egipat đavli dali u bijeg, a sv. Atanazije kaže da su se srušili svi idoli. 10. S dvanaest godina Sin je Božji raspravljao u hramu među učiteljima s tolikom mudrosti da ih je sve zadivio.

Crkveni povjesnicar Euzebije medu tim mucenicima spominje Leonidu, kome je 204.

Jedino ima neku vjerojatnost podatak da je Andrija propovijedao Evandelje medu Skitima, u današnjoj južnoj Rusiji, o cemu govori otac crkvene povijesti Euzebije.

Euzebije, u svom djelu Praeparatio Evangelica, napisanom godine 315. BC, prenosi događaj kojeg je ispričao jedan od Aristotelovih učenika po imenu Aristoksen.

Kronika zapisuje najvažnije događaje ono što je Marcelin ocijenio najvažnijim događajima Istočnog i Zapadnog Rimskog Carstva od 379. do 534. Kronika, ljetopis, važna je književna vrsta kasne antike, svojevrstan nadomjestak historiografije; Marcelinovo se djelo nadovezuje na razdoblja koja su prethodno pokrili Euzebije i Jeronim, a Marcelinovi su nastavljači kronološki doseg produžili do šestog desetljeća 6. st. (hrvatsko izdanje Marcelina donosi i tekstove tih nastavljača).

Prije svega, taj izvještaj ne poznaje glasoviti crkveni povjesničar Euzebije iz Cezareje, Pafnucijevo ime ne pojavljuje se među potpisnicima saborskih dokumenata, a i sama istočna Crkva nigdje se, gdje se raspravlja o tome predmetu, ne poziva na taj izvor sve do 14. st.

To svjedoče brojni sveci i mučenici prvog tisućljeća kršćanstva: sveti Kvirin, biskup sisački, sveti Venancije i Dujam iz Solina, sveti Mavro iz Poreča te sveti Euzebije i Polion iz Vinkovaca.

On doduše nije bio de facto proglašen svetim ne zbog svoje zločinačke karijere, nego samo zato jer ga je krstio pristaša arijanizma, Euzebije, koji je kasnije bio izopćen kao heretik.

1. Euzebije FERMENDŽIN, Listovi o izdavanju glagolskih crkvenih knjiga i o drugih književnih poslovih u Hrvatskoj od god. 1620 1648., u: Starine JAZU, 24 (1891), 1 40.

Grdić i pater Josip Euzebije iz Kamenskog koji je predvodio Križni put na otvorenom u dužini od 2 km, nakon što su gosti razgledali našu crkvu, zapalili svijeće i pomolili se za sve žrtve Domovinskog rata kod spomenika.