Još groteskniji je lik psihijatra Stuarta u tumačenju Saše Bunete koji glumi neodoljivog ljubavnika, ali je u stalnom strahu zbog svojih skromnih seksualnih dostignuća, dok je pravi pokretač radnje, nositeljica brzog ritma i fabularnih preokreta, a prije svega realizatorica najatraktivnijih komičarskih rješenja izvanredna Dubravka Ostojić kao psihologinja Charlotte koja se jedva sjeća i svoje glavne teze kako je najvažnije da čovjek izrazi svoje osjećaje, dok zaboravljanje onoga o čemu je govorila ili krivo shvaćanje onoga što čuje nadoknađuje silnom željom da neposredno djeluje u smjeru kojeg je tog trenutka svjesna.

Juna č ki ep, u koji izrijekom svrstava svoj tekst, poslužio mu je kao žanrovski okvir primjeren njegovoj osnovnoj namjeni i središnjoj temi pobožne vojne, koja tvori fabularnu okosnicu i osigurava jedinstvo razgranate i složene kompozicije spjeva i njezina mnoštva fabularnih linija.

Ipak, dok je u Altmanovu filmu ribička priča tek jedna od više različitih i ravnopravnih fabularnih linija, u Lawrenceovu prerasta u glavnu i jedinu.

Kompleksnosti, ali i razumijevanju svih fabularnih okolnosti, dodatno pridonose i Kaldina ogorčenja društvenim, socijalnim i političkim okolnostima u kojima mora nekako preživjeti, a posebnu odvratnost junak osjeća prema medijskoj sceni, koje je i sam dio, ili je to barem bio, i prema ratnim karijeristima.

" Rimu s ljubavlju ima puno viškova, zakržljalih fabularnih linija i praznih bedekerskih stereotipa.

Stavljanjem i djeda i unuka u istu ratnu situaciju okruženja, te locirajući njihova ratna iskustva na isti, tajanstveni prostor Crnih voda i Grobnog polja, odnosno pomoću vremenske cikličnosti i perpetuiranja identičnih fabularnih obrazaca Mlakić do najviše potencije dovodi besmislenost i apsurdnost rata, čime istovremeno još i potvrđuje ono poznato prokletstvo kako " niti jednu generaciju na ovim našim prostorima rat jednostavno ne može zaobići ".

Najizrazitija manjkavost Fatalnih žena bila je nepročišćenost teksta, s gomilom suvišnih dionica i čestim ponavljanjem istovjetnih motivskih i fabularnih obrazaca, dok Playstation, dušo boluje od svojevrsne nezgrapnosti i očite iskonstruiranosti.

Rijetko ćemo u domaćem ženskom pismu (osim možda kod Andree Pisac) naići na tako dosljedne i tako vjerodostojne utjecaje tjelesnosti na ukupnost psihe književnog lika, na tako realističke uplive seksualnosti ili fiziologije u mozaike kako fabularnih, tako i introspektivnih scena.

Strukturiran kroz nekoliko međusobno povezanih fabularnih linija, s posve neočekivanim i vrlo uspjelim završnim kronološkim obratom, s nizom plastično ocrtanih protagonista, od kojih oni arapski za divno čudo zasjenjuju one američke, Nestali zarobljenik politički je nesumnjivo pojednostavljen uradak, ali nije pojednostavljen na važnijim razinama što su u središtu njegova interesa: razini međuljudskih odnosa koju ocrtava finom dozom realizma (ni traga od patetike za koju je bilo pregršt prilike), i razini profiliranja likova koje oslikava u složenosti njihove unutarnje proturječnosti, trudeći se u većini, uključujući mladog islamističkog terorista i patrijarhalnog arapskog isljednika, naći tragove dobrote te ih nenametljivo i uvjerljivo istaknuti.

Korištenjem stanki i fabularnih rezova te specifičnim grafičkim oblikovanjem teksta Baricco svoj tekst čini dodatno dramatičnim i napetim, dok česta ponavljanja istovjetnih motiva i fabularnih obrazaca njegov rukopis na (do) građuju efektom nježne, blage začudnosti.

Po već ustaljenoj špranci Pavičić odabire veći broj likova (u ovom slučaju tri: samohrana majka Anica, njezina 15 - godišnja kćer Vedrana i svećenik Vjeko) koje prati kroz brzu izmjenu velikog broja kratkih fabularnih odjeljaka.

I ovako linearno prepričan, zaplet Karakaševog romana dovoljno je izazovan, no vješto gradeći strukturu romana počinjući prologom koji se događa u budućnosti, za kojim naizmjenično slijede epizode dviju fabularnih linija, pisac nam je ovdje ponudio trillersku kompoziciju redajući napetost za napetošću, i začinjući dinamičnu radnju mnogim egzotičnim sporednim likovima i neobičnim, često grotesknim sredinama kojima se kreće glavni junak.

Autorica se pritom neprestano služi ironijom uperenom kako spram fabularnih situacija i zbivanja, tako i u odnosu na odabrani populistički žanrovski okvir.

Elegantno i bez forsiranja, Krauss je uspjela postići onaj efekt koji je Italo Calvino mislili smo, nenadmašno ostvario romanom Ako jedne zimske no ć i neki putnik: u pomno razrađenoj kompoziciji, u kojoj se priče jedna za drugom rastvaraju kao babuške - u trenutku kad neka od fabularnih linija postane ludo zanimljiva, prekine je druga, nova, još intrigantnija, a čitatelj ostane rastrzan između žaljenja za prethodnom pričom i žudnje za raspletom sljedeće.

Već na prvih trideset stranica romana Palahniuk uspijeva otvoriti više fabularnih zapleta nego što mnogi pisci imaju u cijelim knjigama.

Sukladno uobičajenoj dramaturgiji ovakvih narativnih slagalica, a Syrianina je garnirana s još podosta nespomenutih fabularnih motiva i likova, osnovne točke će se s odmicanjem radnje početi sve više povezivati i preplitati, a kulminacija sačuvana za kraj donosi vjerojatno nikad izravniji prikaz perfidnosti američke političke logike.

Amenabara zanima tvorba jezovite atmosfere, glavno mu je dramaturško oruđe umnažanje virtualnih fabularnih slijedova, tlapnji i halucinacija, sve dok gledatelj ne izgubi čvrsto fikcionalno uporište.

Posebno je u to bilo teško vjerovati nakon što je film odbijen na prošlogodišnjemu Pulskomu festivalu, jer je procijenjeno da debitantsko ostvarenje bez čvrste povezanosti brojnih fabularnih priča, koje teku usporedno (u podnaslovu se kaže da je to dramski puzzle u 22 slike), a da se sve do kraja filma ne sretnu i logično povežu, kako bi se očekivalo u nešto standardnijim dramaturškim pristupima, neće pronaći publiku.

Ako nastojim da brižljivo vodim računa o takozvanoj arhitektonici ili partiturnoj komponovanosti značenjskih, fabularnih a uveo bih i kategoriju atmosferskih delova knjige i njihovog odnosa prema celini, bilo bi zaista aljkavo kada ne bih iskoristio tu prvu spoljašnju ovojnici kao dodatni sugestivni doprinos, naprosto zato što je ono napisano u delu sraslo sa svime onim nenapisanim a takođe odjekujućim naravno, ukoliko za takvo šta pravo daje sadržaj.

Osim toga, Ostojić jako dobro gradi ritam i tempo svakog od triju fabularnih segmenata te radnje u cjelini, pritom vrlo umješno podupirući uženarativni užestilskim slojem, tj. fotografsko-montažnom dimenzijom djela.

Naime, izlizanim natpisima kao »Bilo jednom...«, »Nakon osam godina«, »U tri izjutra«, »Prije šesnaest godina« ne pruža se gledatelju nikakva orijentacija u vremenu događanja, nego se iskušava njegova otpornost na konvencije komercijalnih fabularnih filmova.

Ima tu još niz manjih fabularnih rukavaca na osnovi kojih č itatelj može pokušati konstruirati smjer u kojem je Nabokov namjeravao razviti tekst.

Tako se nekoliko teoretskih pristupa objedinjuje u jedinstveni model analize fabularnih tekstova.

ÂťUdaljio sam vas od onih fabularnih pjesama kad sam vas poučavao: ' volja je stvaratelj. ' Sve ono ' bilo je ' je odlomak, zagonetka, okrutna slučajnost ⠀ dok kreativna volja ne kaže: ' ali tako sam to htio

Također, završna paralelna montaža triju fabularnih nizova, odlično zamišljena kao kulminacijski trenutak filma s katarzičnim učincima, nije najbolje izvedena, djelomice i zbog intonacijske diskrepancije među njenim sastavnim dijelovima.

A većina herojske fantastike se vrti oko fabularnih tropova koji taj koncept uzimaju kao bitnu dogmu.

Lišen fabularnih i estetskih senzacionalizama, film darovitog Xaviera Giannolija o ostarjelom pjevaču šlagera zaljubljenom u 30 - ak godina mlađu djevojku imponira suptilnom režijom, briljantnom atmosferom i sjajnim likovima koje mladi francuski autor voli poput rijetko kojeg svog suvremenog kolege.

Spiralna struktura u kojoj se svaka od fabularnih linija i pripovjednih razina može tumačiti kao »san« u odnosu na »stvarnost« drugih, razvija i varira osnovnu situaciju: protagonistica se nalazi usred zapleta koji pokušava dokučiti.

Priča je filma, da tako kažem, odveć razbarušena za vlastito dobro, s previše fabularnih rukavaca da bi se oni mogli u jednom standardnom dugometražnom filmu zaokružiti u konciznu cjelinu.

Riječ je o komadu koji je oslonjen na već poznate poetološke postulate kao što su književni intertekst, teatar u teatru, poigravanje s temom povijesti koncipiran u drukčijem ključu i semantiku gradi na složenu prepletanju triju fabularnih razina, čije praćenje traži osobitu glumačku, ali i gledateljsku koncentraciju.