Naravno, jer opširnost (više od četiristo stranica) ne bi ni podnijela suvišno literariziranje, pa je Franzen mudro odlučio pričati, pričati, pričati, nizati brojne epizode, bilježiti sve banalno i svakodnevno, diskretno ubacivati monologe i kontemplacije, održavati razumnu vagu događaja i doživljaja, kako bi tako zadržao čitatelja u protegnutoj fabuli.