Ako neke snage u SAD-u misle da mogu ostvariti svoju fundamentalističku fantazmu o tome da (p) ostanu gospodarima svijeta, to je samo još jedna politička tvrdnja koju ne slijedi stvarno ovladavanje svijetom.

Započeti govor ili pisanje pozivajući se na stereotip znači realizirati kolonijalnu fantazmu o čvrstom i nepromjenjivom kolonijalnom subjektu, ili, kako to govori Homi Bhabha, radi se o scenariju kolonijalne fantazije gdje se ambivalentnost odigrava na sceni: stereotip je istovremeno i zamjena i sjena.

Žižek, Je li moguće proći kroz fantazmu u cyberspaceu?

- Jugoslaveni zapravo uzurpiraju ukupan prostor te politike, forsirajući radom medijskog pogona ideološku fantazmu o sukobu crvenih i crnih kao temeljnom društvenom antagonizmu Hrvatske.

U oba slučaja ona provocira, po svemu sudeći nesvjesno te u dobroj mjeri reakcionarno, neke od nosivih ideologema poratne Europe, prije svega famoznu fantazmu o kraju povijesti, bez obzira je li ona otjelovljena u neoliberalnoj dogmi ili lažno socijalističkoj parodiji zemaljskog raja.

Da je pretpostavka da umjetnička ljubav za HGW-a predstavlja fantazmu točna, vidimo drugi dan, kada HWG koristi priliku da nema nikog u Dreymanovu stanu.

Zakon kojim cemo se zastiti od zla i sl cuvajmo i njegujmo, a ne nekakvu fantazmu da ce se zli ispraviti kao takvi.

Mogli bismo sada pokušati svaku vijest svesti na tu fantazmu prasukoba ustaša i partizana; recimo, Hanfa i Večernji list, što bi bilo prelako: " Večernji list ", Styrija, Crkva = ustaše; Hanfa, nadzor špekulanata, polit-komesar = partizani.

Ono što mene zanima zapravo je odgovor pitanje je li uopće moguće denuncirati tu fantazmu?

Moje pitanje glasi: Kako je moguće urušiti tu fantazmu, tu laž koja strukturira cjelokupno hrvatsku stvarnost i koja joj nameće crvenocrnu dijalektiku kao jedinu sudbinu što ne dopusta pomak ih 1941.?

Cinička distanca i potpuno oslanjanje na fantazmu su tako strogo povezani: danas je tipičan subjekt onaj koji se, iako izražava ciničko nepovjerenje u svaku javnu ideologiju, bez ostatka posvećuje paranoidnim fantazmama o zavjerama, prijetnjama, i ekscesivnim oblicima užitka Drugoga.

A brzo će potrošit tu svoju fantazmu, već se stala bunit da joj je zahod tisan, da je cilu glavu izbubala u toj maloj škatulici.

Međutim fantazmu koja slijedi nakon upravo opisanog, možemo označiti jedino pitanjem: nosi li nam budućnost pomirenje ili dvostruko veće otuđenje?

Mislim na ovu tvoju fantazmu: nelegalnost i nelegitimitet svih državnih istitucija u Hrvatskoj zbpg nepoštivanja čl.1st.3. Ustava To je besmislica, a kako si svojom životnom misijom očito proglasio promovirati nešto besmisleno, nažalost nisi vjerodostojan ni u bilo čemu drugom.

- Jugoslaveni zapravo uzurpiraju ukupan prostor te politike, forsirajući radom medijskog pogona ideološku fantazmu o sukobu crvenih i crnih kao temeljnom društvenom antagonizmu Hrvatske.

Sav stvarni sadržaj kompleksa zvanog hrvatsko jugoslavenstvo, čitava jedna faza kolektivne povijesti i to ona za kolektivni identitet najodlučnija, zajedno s konkretnim iskustvom koje su generacije stjecale mukotrpnim suočavanjem s realnim povijesnim okolnostim, sve to pretvoreno je u običnu fantazmu, onezbiljeno na razini pogrešne sanjarije.

Bilo kako bilo, ponad klida uzdiže se ikona derealiziranog Šimprage: Šimpija svedenog na fantazmu, taj mračan predmet želja

Kombinatoričko umijeće laganog erosa ima više veze s Fourierom koji u svojem falansteru nastoji učiniti mogućim svaku osobnu fantazmu: dovoljno je formulirati je, potražiti družbenicu, sudionicu, i bit će po mjeri izgrađena još neviđena povijest nekog erotskog kaprica: kako bi imenovao to neviđeno, Fourier kuje neologizme: luksizam, angelikat, fakirat, uniterizam, bajaderat; on određuje nove strasti: leptirastu, stožernu; pravi teoriju orgija: plemenita, muzejska itd.; proširuje opseg seksualno mogućeg i uključuje djecu, starce, nakaze, bogalje; slavi sveopću prostituciju, ljubav na kvadrat; razvrstava rogonje: transcendentni ili oprezni, rogati ili antedatirani, oni koji su postali kao apostate ili zato što ih je nužda natjerala, dobričine ili razmetljivci i s gotovo stotinjak značenja itd.

Prostoru sjene, koji proizvodi specifičnu izdvojenu poziciju, temeljnu sanjariju pisca, njegovu fantazmu, njegov osnovni poriv.

Nikakvo čudo da su već načinjene web stranice koje roditelje poučavaju kako da se, u ime svoje djece, brinu o tamagochiju. 5 Naravno, već postoje i siteovi-groblja mrtvih tamagochija. 6 Jerry Aline Flieger, ' Oedipus On-Line? ', Pretexts 1/6 (juli 1997), str. 81 - 94 7 Ne potvrđuje li ovo sam Lacanov razvoj: isprva je, u svom ranom djelu Complexes familiaux (1938), Lacan historizirao Edipa (kao specifičnu obiteljsku strukturu), da bi kasnije ipak elaborirao osnovnu formalnu prohibicijsku strukturu simboličkog poretka, koja se dade aktualizirati u nizu različitih povijesnih oblika. 9 Ovaj primjer dugujem Alainu Abelhauseru iz Pariza. 10 Postavimo to malo drukčije: ovdje je ključna distanca između nedostatka/praznine (nemogućnosti koja je operativna već na nivou nagona) i simboličkog Zakona/Zabrane na kojemu se temelji logika želje: Edipov kompleks (uvođenje simboličkog Zakona) je u konačnici operator transformacije nagona u želju. 11 Za podrobniju razradu strukture perzverzije, vidi: Žižek, Plague of fantasies, poglavlje 1. 12 Immanuel Kant, Kritik Der Praktischen Vernunft, prema: Kritika praktičkog uma (Beograd, BIGZ, 1990) 13 Ibid. 14 Hegel će proći kroz ovu fantazmu, ukazujući na njenu funkciju ispunjenja preontološkog bezdana slobode - odnosno, rekonstitucije pozitivne scene u kojoj subjekt dio pozitivnog noumenskog ustroja.

Kant njome isporučuje ništa manje nego, kako to neko nazva, kantovsku temeljnu fantazmu, interpasivnu drugu scenu slobode, spontanog slobodnog agenta, prizor u kojemu se slobodni agent promeće u beživotnu lutku na raspolaganju perverznom Bogu.

Recimo, ako mi, strastveno zaljubljenom, biokemičar kaže da su moji silni osjećaji tek posljedica biokemijskih procesa u mome tijelu, mogu mu otpovrnuti, pozivajući se na pojavnost: Sve što kažete možda i jeste točno, ali ipak niko mi ne može lišiti siline strasti koju sada osjećam. Lacan, pak, zaključuje da je psihoanalitičar jedina osoba koja subjekta može lišiti ove pojavnosti: odnosno, njegov ultimativni cilj i jeste oduzeti od subjekta temeljnu fantazmu koja ravna svijetom njegovog (samo) doživljaja.

U Hrvatskoj nije više pitanje kestenjara i kontrole desnice - to je nametnuta optika, to je nasjedanje na tu ideološku fantazmu o antagonizmu crvenih i crnih: čini se kao da je posrijedi prasukob ustaša i partizana, dok se zapravo time prikriva nespremnost vlasti da restituira načelo zakonitosti i vladavinu prava

Usredotočavajući se na temeljnu fantazmu, današnje umjetničke prakse učvršćuju svoj status umjetnosti u vrijeme znanstvene objektivizacije ljudskog postojanja: umjetnost se dotiče prostora koji a priori ostaje van dosega znanstvene objektivizacije.

Daleko od toga da nas podjarmi fantazmama i tako nas pretvori u desubjektivizirane slijepe lutke, cyberspace nam omogućava da se s njima poigravamo, usvajajući spram njih minimalnu distancu - ukratko, da postignemo ono što Lacan naziva la traversée du fantasme (prolazak kroz fantazmu).

Na umu imamo mnogo radikalniji nivo, nivo koji se tiče same naše temeljne fantazme da wovon man nicht sprechen kann: subjekt nikad neće moći ovladati svojom temeljnom fantazmom, prepoznati se u njoj kroz izvedbu govornog čina: možda cyberspace otvara područje u kojemu subjekt ipak može eksternalizirati/inscenirati svoju temeljnu fantazmu i tako postići minimum distance spram nje.

Ukratko, ono što tvrdimo jeste da je u cyberspaceu (ili kroz cyberspace) moguće ostvariti ono što Lacan zove autentičnim aktom, koji se sastoji od geste koja remeti (prolazi kroz) subjektovu fundamentalnu fantazmu.

Zbog tog razloga, prolazak kroz fantazmu nema ama baš ništa sa otrežnjavajućim aktom razgonjenja fantazme koje muti našu čistu percepciju stvarnog stanja stvari, niti sa refleksivnim aktom postizanja kritičke distance spram premišljanja naše mašte (oslobađanje od lažnih praznovjerica, itd.).

Paradoksalna poanta je prije da fantazma nastupa (služi kao potpora) upravo u trenutku kada razgraničimo ono što je tek naša imaginacija i onoga što uistinu postoji oko nas. Prolazak kroz fantazmu, posve suprotno, uključuje našu prekomjernu identifikaciju sa područjem imaginacije: u njemu, kroz njega, slamamo stege fantazme i ulazimo u zastrašujuću, nasilnu domenu predsintetičke imaginacije, domenu u kojoj disjecta membra plutaju naokolo, još neobjedinjeni i odomaćeni intervencijom homogenizirajućeg fantazmatskog okvira.

Ovo, pak, ni na koji način ne implicira da je navođenje na prolazak kroz fantazmu automatska posljedica našeg ulaska u cyberspace.