Dakle, ući stvarima u dušu i dati dobar primjer dvije su različite i nepomirljive namjere) Za kafkologe su brojne sjajne poetske scene i rečenice iz Kafkinih djela u pravilu sporedne; ostaju hladni na njih; jedino što ih zanima je izvući neku moralnu i filozofsku potku. (Ne čudimo se dakle da Brod, romantični obožavatelj žena za koga koitus nije stvarnost nego simbol osjećaja, nije vidio u Bruneldi ničeg istinskog, ni sjenu stvarnog iskustva, već samo opis užasne kazne koja će stići one koji ne slijede pravi put.) Umjesto ozbiljne književne kritike, imamo religiozne alegorije (Brod: Dvorac = milost Božja, Zemljomjer = novi Parsifal u potrazi za božanskim), ili, kasnije, bezbrojna psihoanalitička, marksistička, politička palamuđenja. Pod utjecajem Broda, kafkologija sustavno tjera Kafku s područja estetike: kao religioznog mislioca, ili pak lijevo usmjerenog; takva je metoda mrziteljica muza, usmjerena drito protiv umjetnosti, izravan je Kundera. Briga nas za Kafku umjetnika, koji nas zbunjuje svojom teškom estetikom, želimo Kafku kao jedinstvo življenog i napisanog.