U drugom dijelu Dana Frane Petriča filozofi če raspravljati o raznim pitanjima u sklopu stalne teme simpozija " Petrič i renesansne filozofske tradicije ".

Utemeljitelji europske filozofske tradicije Zato se samo po sebi razumije da je svaki prijevod tog Dielsova nenadmašnog djela na neki od suvremenih jezika izuzetan i svečan događaj u filozofskom krajoliku.

Jer predsokratovci su utemeljitelji europske filozofske tradicije.

S druge strane, inplant njemačke filozofske tradicije u hrvatsku filozofiju toliko je pretežit da uopće ne postoji sluh za druga filozofska strujanja.

Ali poznavanje filozofske tradicije može uvelike pomoći da jasnije vidiš.

Uzmite Lacana: s jedne strane bio je veliki eklektik, uzimao je odasvud, iz velike filozofske tradicije od Platona i Aristotela, preko Descartesa, Kanta i Hegela do Heideggera i analitičke filozofije, pa iz književnosti, slikarstva, politike.

Takvom tvrdnjom on naglavačke okreće velik dio filozofske tradicije, koja je svijest smatrala izvorom sigurne spoznaje.

Povijest ideja zapadne filozofije (antička, moderna i suvremena), indijske filozofske tradicije.

Žižekova knjiga, i sama akademski produkt, nastao iz materijala za njegovu parišku disertaciju, samo je genijalna inverzija filozofskog akademizma, jarmushevski izlaz iz suvremene filozofske tradicije kroz unutrašnje dvorište, a ne preko zida.

Svoja je stajališta kasnije izgrađivao tumačenjem " bitnih mislilaca ", od predsokratovaca do Nietzschea, davši tako, nakon Hegela, novi pogled na povijest i zna - čenje čitave filozofske tradicije.

U svom pristupu polazi od nezaobilaznih tekstova filozofske tradicije u kojima se promišlja o gluposti: kod Platona, Aristotela, Erazma Roterdamskog i drugih. opširnije >

Govoreći na tren u svoje ime, reći će da se već dugo zanima za plastičnost kojoj je u svojim ranijim radovima pokušala odrediti razvojni put i rekonstituirati joj značenje unutar filozofske tradicije.

Ako je ovo moje shvaćanje o matricama točno, onda je ta misao upravo jedna od središnjih misli naše zapadne filozofske tradicije.

S jedne strane, Elena je metonimijski predstavnik suvremenog akademskog građanina, a s druge baštinik filozofske tradicije i utjelovljenje suvremenog filozofa.

Potreba oživljavanja kršćanske filozofske tradicije za rješavanje suvremenih problema na njezinim osnovama bila je i te kako velika.

Najsustavniji i najutjecajniji predstavnik aristotelske peripatetičke (mešša ' i) filozofske tradicije u muslimanskom svijetu do dvanaestog stoljeća perzijski je filozof i znanstvenik Ibn Sina (980. - 1037.).

Polazna pretpostavka projekta je ta da su radikalne i populističke političke i filozofske tradicije paneuropske i cikličke po svojoj prirodi, a ne usađene u zasebne nacionalne " političke kulture " ili temeljene na rigidnim klasifikacijama političke baštine (" totalitarizam ", " komunizam ", " fašizam "), otvorene prema " zacjeljenju " putem " demokratizacije ".

Ustrajavanje na metafizičkom stavu pa dakle na suverenitetu očito je kod onih pozicija koje se eksplicitno oblikuju kao gnoseološke, epistemološke, logičke, i koje su koncipirane kao diskursi univerzalne vrijednosti u najklasičnijem smislu filozofske tradicije (ovdje bih stavio, dakako, također komunikativno neokantovstvo mislilaca poput Habermasa i Apela).

Poznavateljima europske filozofske tradicije s početka 20. stoljeća bit će jasan smisao naslova, koji je sročen s oslonom na identične pokliče novokantovaca i novohegelovaca, odnosno na Husserlov poklič »K stvarima samima« Na početku 21. stoljeća imamo dovoljno razloga vjerovati da je potrebno, ako ne vratiti se posvema, a ono barem još se pozivati na velikog mislioca ontološke razlike, analitike opstanka, poretka egzistencijala, te smisla europskog nihilizma kao mogućnosti raskrivenosti istine; na mislioca uostalom samog mišljenja.

Pa je ukinut projekt Boškovićeva Theoria philosophiae naturalis i hrvatske filozofske tradicije.

Na temeljima filozofske tradicije možemo naučiti samostalno misliti i tako nadgraditi život pun istinskih vrijednosti.

Novija povijest isusovačke filozofske tradicije u nas počinje osnivanjem Filozofskog instituta 1937. godine s trogodišnjim studijem filozofije, koji je onda na crkvenim filozofskim fakultetima vodio do stupnja licencijata iz filozofije.

Bio je član nekoliko programskih odbora domaćih i međunarodnih znanstvenih simpozija, a od 2007. je tajnik Programskog odbora simpozija »Frane Petrić i renesansne filozofske tradicije« u okviru međunarodne znanstveno-kulturne manifestacije Dani Frane Petrića.

Polazeći od ključnih tekstova filozofske tradicije (Platon, Aristotel, Erazmo Roterdamski), Bunta dolazi do fenomena masovne kulture (stripovi) u kojima se odražavaju suvremeni pojavni oblici gluposti kao onoga drugoga od spoznaje.Valja dodati da je Aleš Bunta majstor pristupačnog oblika ukazivanja na najsloženije filozofske probleme i posredovanja potrebnih znanja.

Skup se nastavlja plenarnim predavanjima i radom po sekcijama, a završava 26. rujna, kad počinje drugi sa stalnom temom Dana Frane Petrića - Petrić i renesansne filozofske tradicije.

Stoga razmatra razne kritike emocija od onih da su tek slijepe sile koje nemaju veze s razumom, pa do navođenja glavnih antiemocijskih djela zapadne filozofske tradicije kod Platona, Epikura, Spinoze.

Tijekom posljednjeg simpozija s temom Petrić i renesansne filozofske tradicije u sklopu 17. Dana Frane Petrića znanstvenici, filozofi i studenti izložili su rezultate svojih istraživanja kako bi doprinijeli točnijoj prosudbi o ulozi i značenju Petrićeve misli u renesansnom kontekstu, a osobito u totalitetu renesansnih filozofskih tradicija.

Ove godine na prvom dijelu Dana Frane Petriča o pitanjima identiteta sudjeluje stotinjak predavač a iz desetak zemalja svijeta, dok je drugi dio skupa tradicionalno posvečen temi Petrič i renesansne filozofske tradicije kojeg i ove godine priprema Programski odbor na č ijem je č elu prof. dr. Ivica Martinovič.

I ovogodišnji Dani Frane Petriča sastojat če se od dva simpozija, prvi na glavnu temu Dana " Filozofija i mediji " tijekom kojeg če se održati sedamdesetak predavanja, te drugi sa stalnom temom " Petrič i renesansne filozofske tradicije " sa dvadesetak predavanja.

Dok se tamo Szlezák predstavlja kao teorijski vjerojatno najinteresantniji egzeget među njemačkim filolozima, u ovim prilozima, napose u drugom, on nastupa kao zagovaratelj klasične filozofske tradicije.