Ide Miljenko ulicom i sretne Miroslava Petrovića, novopečenoga književnog kritičara prefriganca čiju je fotografiju iz nekih novina - čiji se naslov nije ni udostojio upamtiti - netom fotokopirao, fotokopiju temeljito plamenim očima ispresnimavao te ju u novčanik spremio, sve jer mu se hulja debitanskom diletantskom pederskom recenzijicom njegova romana - čiji je naslov bolje ne spominjati (da se ne urekne) - zamjerila, ponajviše poradi prispodobe zloguka potajična namjesnika vlastohlepne garniture trbuhonamirnika s kojom ga je poistovjetio, i stade Miljenko pred Miroslava Petrovića, stade uz vjetar a vlasi mu se zatalambasaše, stade i zagrmimikrikne: " Na šta li književna kritika spade, kad smandrljbrlje tak ' ih pederčića-lezilebovića kakav jesi iz blogoblata izranjaju da zlom magijom zlo učine, da u drvo jako krošnje trudne od sočna ploda sjekiru ukače, da mi pravdom trudnome trude nadljudske svojim sotonskim bljuvotinama oblože, na meni kulu babilonsku da utemelje, e neš ', jebem li te u dupe virtualno ", reče i odvali strašan šamar, pa još jedan, pa treći Miroslavu Petroviću, petnaestogodišnjem gimnazijalcu i istaknutom članu novinarske sekcije, koji zatetura i premjesti se teturajući s pločnika na kolnik gdje ga blago zakači passat ministra Šukera.