Pozornost publici koju u XX. stoljeću posvećuju Brecht, Artaud, futuristi (Marinetti a zatim i Mejerholjd), prvi put u zapadnjačkoj povijesti ukazuju i na važnost i na složenost tog pitanja.

Reinhardt u Berlinu temeljio je svoje režije na jedinstvenome tlocrtnom načelu mijenjajući scenski dispozitiv tek najpotrebnijim dodatcima, tal. futuristi u svojim su manifestima zastupali ideju o sintetičkome kazalištu, no bez stvarnijih odjeka u svakodnevnome scenskom životu.

Osim rangiranjem na top listi, najbolji futuristi biti će nagrađeni zanimljivim nagradama.

U umjetničkom vrenju na početku 20. stoljeća talijanski futuristi (Umberto Boccioni) držali su da je prava urbana skulptura automobil u punoj brzini.

Kako neki futuristi predviđaju cijena nafte kad bude dostigla određenu razinu (a ona ide stalno na više) okrenut će proces u pravcu lokalizacije proizvodnje.

I kad su futuristi početkom stoljeća pisali o brzini kao o novoj kvaliteti života, njena je vrijednost još uvijek bila neupitna.

Ako imamo u vidu što su sve učinili futuristi, dadaisti, nadrealisti u Rimu, Parizu, Ženevi, Moskvi, Berlinu, Zagrebu, Beogradu onda s punim pravom možemo reći da su oni anticipirali misao McLuhana, ili da su eksperimentirali na području na kojemu je McLuhan usidrio svoje teze.

Dakle, s jedne strane priznajete da je Negroponteova vizija futuristi č kog optimizma zatamnjena sjenom sve pohlepnijeg multinacionalnog kapitalizma i vlada koje mu služe, dok s druge strane govorite o nesputanom ljudskom potencijalu.

Ovdje su u doba D Annunzia futuristi nastupali na jednom gradskom trgu s bezglasnim koncertom.

Princip gradnje primjenom ovoga cijenjenog materijala pokazao je od razdoblja antike i gr č kih i rimskih gradnji sa specifi č nim ukrasima, preko pou č nih primjera futuristi č koga oblikovanja s po č etka 20. stolje ć a, do tehnolo š ki uspje š ne primjene kamenih gradnji dana š njih modernih objekata.

Vremenski, tekst se prostire, dobrim dijelom kronološki, od za č etaka futuristi č ke ideje buknule po č etkom 20. stolje ć a iz nezadovoljstva društvenom i umjetni č kom dekadencijom fin de sičclea, potom godina aktivnog futurizma (1909 1916) i vremena izme đ u dvaju svjetskih ratova do memoarskih reminiscencija na minule godine, dodatno promišljenih zbog vremenskog odmaka, ali i dijelom obavijenih omota č em nekriti č nog pogleda na mladena č ke dane.

Osim kronološki, autor je citate oblikovao tematski, stvaraju ć i okvire posve ć ene ratu, književnosti, kazalištu, slikarstvu i arhitekturi te metakoriji kao obliku totalne umjetnosti (Valentine de Saint-Point), potom futuristi č kom razmišljanju o ženi i plodovima tehnološkog napretka te nimalo futuristi č koj temi ljubavi.

Tako eufori č an Marinettijev Futuristi č ki manifest, koji ozna č ava po č etak pokreta, Machiedo utišava smještanjem u okvir razo č aranja politi č kim i društvenim prilikama te recepcijom djela mladih futurista.

Na tom tragu sve ostale manifeste i proglase, poput za č udnoga Manifesta futuristi č ke žene Valentine de Saint-Point ili grotesknih Marinettijevih deset zapovijedi Udruge za č uvanje Brennera, prate citati koji ih relativiziraju, trivijaliziraju, parodiraju ili smještaju u znatno stvarniju stvarnost.

Osim futuristi č kih iznevjeravanja, tu je i sam Marinetti, kojega Machiedo kroz citate predstavlja pomalo smiješnim klaunom na kojega okolina gleda s podsmijehom, ali i vrlo uspjelim i nadasve upornim borcem za vlastite, vrlo č esto groteskne ideje.

Dok u umjetni č kom pogledu futuristi teže promjenama odbacuju ć i povijest i u č iteljicu prirodu, u društvenom i politi č kom smislu rješenje za odbacivanje prošlosti i trenutnosti heraklitovski vide u ratu kao higijeni svijeta (Marinetti).

Njegova primjena ovdje ostavlja ga netaknutim, zajedno s njegovom impliciranom malicioznoš ć u i zvu č nom bombasti č noš ć u; s Bowiejeve futuristi č ke pozadine propasti društva preba č en je u vrlo poznato okružje: u sadašnjost.

Šimić, Miljković i Mihalić (ova dvojica samo na početku pisanja), Mallarme, nadrealisti i futuristi.

Taj rugobni, no literarno vrlo snažan pol njegova pjesništva kao da svoj bodlerovski intoniran azurni antipod dobiva u pozitivno pa i ljepotno doživljenu prirodnome arealu, a nadasve u vitalisti č kim srsima koje u našega pjesnika izaziva svaka pomisao na proživljena ili imaginirana putovanja (iako aktera na tim putovanjima po č esto zatje č e i kakav locus horridus, ipak je č est i, doduše ponešto futuristi č ki modificiran, locus amoenus: Nema ništa ljepšeg od pogleda na avione u zraku// Zlatna sun č eva kora na krilima ljepša je od repatica./Avioni su plugovi koji oru neome đ enim nebom// 6 tjedana na groblju brodova u Trogiru radili smo/na jedrilici i gledali avione kako slije ć u i polije ć u./Jasno je da su oni Noina arka modernog č ovjeka).

NOVINAR: Futuristi kаžu dа su Dvаdeseti i Dvаdeset Prvi Vijek rođeni iz glаve Nikole Tesle.

Takav prikaz možda je nadahnut supermatisti č kim i futuristi č kim geometrizacijama.

U njemu se konzervativizmu starijih pisaca suprotstavljaju futuristi, doslovno, " svijetom kao velikim zabavištem/igraonicom ".

A zapravo, u toj Kroasaniji taj prijedlog o književnom natjecanju kao ratu predložili su futuristi u romanu Zorana Roška " Ljepota jede ljude " koji, usprkos tome što ima podnaslov " mp3 roman ", nije u slušalicama klinaca koji apatično vise po tramvajskim rukohvatima ili skejtaju na otužno ofucanom betonu posttranzicijske recesije.

Svojoj filozofiji futuristi č kih oblika ostao je vjeran u svakom projektu, a specifi č na upotreba armiranog betona je ono š to ga je isticalo kao č arobnjaka moderne arhitekture.

S njim i nakon njega: Majakovski, Léger, futuristi, razne avangarde.

Ruski konstruktivisti, futuristi, dadaisti, John Heartfield, Muybridge i mnogobrojni drugi umjetnici željni eksperimentiranja iscrpili su do kraja taj oblik, kao što su to učinili i nadrealisti koji su ga iskoristili kako bi uz njegovu pomoć redefinirali odnose između slike i izričaja.

Osim prorevolucionarnih formiraju se izričito estetske udruge pisaca i slikara: simbolisti (Pavlo Tičina), futuristi (Myhajlj Semenko), neoklasici (Maksim Riljskij, Mykola Zerov) te drugi koji su vodili vatrene diskusije o pozivu umjetnosti te odnosu prema masama.

U svome prvom manifestu ruski futuristi proglašavaju pravo stajanja na stijeni riječi mi.

Futuristi veæ desetljeæima prièaju o tome kako æe se novine ubuduæe tiskati na elektronièkom mediju koji æe zamijeniti papir.

Nastala je u kubizmu, a 1914. godine preuzimaju je talijanski futuristi.