Taj put i model istraživanja mogli bi slijediti i drugi istraživači istražujući u drugim biskupijama u Hrvatskoj, te bi se time doprinijelo cjelokupnoj hrvatskoj historiografi ji i pisanju objektivne povijesti hrvatske Crkve poslije Drugoga svjetskog rata

Ovakav stav u neku ruku je i razumljiv, ratna istina koja je gotovo pola stoljeća bila neupitna, ne smije sada odjednom postati predmetom sumnje, pogotovo ako tako jedan veliki događaj pod znak pitanja stavljaju historiografi revizionisti.

Štoviše, riječ je o svojevrsnom paradoksu: dok su podrijetlo većine inih etničkih skupina u Europi uglavnom određivali historiografi, pa arheolozi, antropolozi i tek onda jezikoslovci, o etnogenezi su i topogenezi Praslavena uglavnom odlučivali jezikoslovci, dok su ini nejezični pokazatelji, koji s tim nisu u skladu, većinom su bili zanemareni i odbačeni.

Tu smo bili maksimalno tolerantni pa smo uključili i autore koji, po današnjim estetskim mjerilima, ne pripadaju književnoj umjetnosti u užem smislu (npr. propovjednici, historiografi, polihistori, filozofi).

Nama je drago da su hrvatski i slovenski historiografi jedinstveni u svojim stajalištima o čemu već u uvodnoj riječi zajednički pišu suurednici ovoga zbornika i voditelji obaju spomenutih instituta, prof. dr. sc. Darko Darovec i akademik Petar Strčić, kazao je Matešić. (I. N.)

Pažljivije praćenje povijesne literature vodi na pomisao da su se neki hrvatski i srpski historiografi i oni što su iscrtavali mape povijesnih krajeva i država, prešutno dogovorili o krojenju granica države Bosne u ranom srednjem vijeku, a za kraljevinu Ramu da se one i ne pokušavaju iscrtati jerbo su se često mijenjale i ta država Rama kao takva polako će uroniti u povijesnu maglu i za potomstvo jednoga dana biti nešto kao fantomska virtualna država.

Jezik se, proglašavajući brojne riječi pa i oblike za nedozvoljene, osiromašuje. (Npr. neki hrvatski historiografi razlikuju pojmove " povijest " i " historija " - prvo je prošla stvarnost, drugo istraživanje te stvarnosti.

Tamo sam prvi put imao priliku vidjeti jedan prikaz Loretske legende ili Prijenos Svete kuće BDM iz Nazareta preko Dalmacije (Ilirika) u Loreto, kojeg loretski historiografi i danas drže ikonografskim djelom iz druge polovice 16. st.

ajde da malo citiremo trafikanta: Knjiga kaže da se uzrokom Seljačke bune »mahom navodilo povećanje radne rente, tlake, kao i Tahyjeva prisila i odnos prema kmetu«, te da su »odnos kmeta i plemstva jugoslavenski historiografi nastojali prikazati kroz prizmu eksploatatorske uloge plemstva prema potlačenom kmetu«

Da, ali zajednička je crta to da historiografi, odnosno, povjesničari na obe strane, preciznije, dio povjesničara, pokušavaju gotovo " kirurški " iz aktualnih konstrukcija nacionalnog identiteta izvaditi, odstraniti razdoblje Titove Jugoslavije?

Blagopokojni predsjednik Tuđman došao je do podataka o 35.000 - 40.000 stradalih, a jugoslavenska historiografi ja barata izmišljenom brojkom od 700.000.

Autori knjige kažu da gradnja crkve stoji kao spomen zavjet pismu pape Ivana VIII. od 7. lipnja 879. u kojemu dotični blagoslivlje vladara i njegov narod, što pojedini historiografi drže činom prvog ' međunarodnog priznanja ' hrvatske države

Autor disertacije upozorava na marginaliziranje i nijekanje takvih i sličnih činjenica u historiografskim djelima te napominje kako niti danas nije rijetkost da pojedini historiografi niječu mnoga dobra djela učinjena od strane klera.

S obzirom na sve navedeno talijanski historiografi čini se nisu baš previše skloni isticati činjenicu kako je Spavento rođen u Trogiru.

Neki historiografi u ovim njegovim sve konkretnijim i direktnijim osudama ustaškog režima vide razlog što su mu ustaše i nacisti ubili brata i njegovu suprugu, jer su bili simpatizeri partizanskog pokreta.

A ako se u Saboru i nađe neka glava koju bi obuzela misao o vjekivječnoj validnosti i neopozivosti tog davnog sporazuma što ga pojedini hrvatski historiografi slave kao najstariji međunarodni mirovni ugovor u čitavoj povijesti čovječanstva vjerujem da će joj onaj Bog, koji u Đodanovoj uobrazilji bdije nad Markovim trgom, opaliti čveger prije nego što u mikrofon izlane kako je zavjet papi Agatonu stariji i važniji od svih izjava servilnosti prema NATO-u.

Diskusija o kvaliteti i vjerodostojnosti hrvatskih i srpskih udžbenika traje od devedesetih do danas, ali historiografi koji se bave ovom temom u obje države slažu se u jednom: udžbenici povijesti listom su postali etnocentrični ili nacionalistički a povijest okolnih naroda, prikazana šturo i selektivno, kao da je zaboravljena.

Odgovori na ovakva ključna pitanja neophodni su za razumijevanje sukoba Srba i Hrvata koji je naša generacija morala proživjeti, a u tom kontekstu je izdavanje dokumenata srpske strane, koji barem djelomično mogu pomoći u rasvjetljavanju naravi sukoba, jedna od najvažnijih zadaća koju imaju historiografi i istraživači ovih događaja.

" Svaki je proglas na svoj način reprezentativan, autorice su se čak vodile time da ne prikazuju one proglase koje su historiografi već istražili nego one manje poznate koje su određivale život običnog čovjeka u Dalmaciji u ono vrijeme.

Autor vas vodi na jedinstveno putovanje kroz više od četiri tisuće godina historiografi je, fi lozofi je, memoristike, književnosti i kronike te se na učen i nadasve zabavan način bavi korupcijskim djelima poznatih i manje poznatih likova iz povijesti

Da se usred najcrnjih ratnih dana i pod najžešćom ideološkom spregom vlasti, ipak može odvijati i raznovrstan književni i kulturni život potvrđuje detaljna znanstvena studija književnog povjesničara Ivice Matičevića (1966), o hrvatskoj književnoj kritici iz razdoblja što ga je hrvatska književna historiografi ja, iz već dobro nam poznatih razloga, redovito mimoilazila.

Izgleda zasad je riječ o istom narodu kojeg moderni historiografi pod terminom narodi s mora nazivaju Šardani, a domovina im je taj strateški otok središnjeg Mediterana.

Taj put i model istraživanja mogli bi slijediti i drugi istraživači istražujući u drugim biskupijama u Hrvatskoj, te bi se time doprinijelo cjelokupnoj hrvatskoj historiografi ji i pisanju objektivne povijesti hrvatske Crkve poslije Drugoga svjetskog rata

Bivša nas je jugoslavenska historiografi ja ocrnila i prikazala svijetu takvima.

U tom, idejnom aspektu Libertasu se nema što prigovoriti, dapače, podrivanjem idealizirane slike Dubrovačke Republike, omiljene i hrvatskim i srpskim historiografima i ideolozima (pri čemu su historiografi s ovih prostora uvijek dominantno bili u službi ili nacionalističke ili marksističke ideologije, a često obiju istovremeno), Bulajić je čak i pomalo subverzivan.

Zamislimo, da se netko, u Hrvatskoj ili Jugoslaviji - primjerice: pedesetih godina (ali i znatno poslije: šezdesetih, sedamdesetih) - usudio izraziti dvojbu glede autentičnosti tih Babićevih (čitaj: Krležinih) crvenih barjaka bili bi ga rastrgali: partijski sekretari, udruženja boraca, historiografi radničkog pokreta, dežurni komiteti, svjedoci zbivanja, dva-tri svjedoka opće prakse, nekoliko vestalinki revolucije, novinari unutrašnje politike i kulture, nekoliko ogorčenih građana (kojima je poremećeno pravo na odmor i počinak), jedan udbaš iz Njemačke - tko bi uopće mogao oprostiti takav podmukli zločin sirotom Nepostojećem?

Historiografi su pronašli pouzdane dolaze o prvom krčkom knezu Dujmu I., koji datiraju između 1118. i 1130. Nemoguće je odrediti konkretnu godinu, ali neosporno je da se Dujam javlja u doba vladavine mletačkog dužda Domenica Michiellija.

Historiografi su podijeljeni oko podrijetla prvog krčkog kneza Dujma.

Okolnosti koje su dovele do Rajačića u Haulikovoj odsutnosti puno su složenije nego što " historiografi " mogu razumjeti, a da se Jelačić pokajao već drugoga ili trećega dana vidljivo je iz saborskih zapisnika u kojima stoji da je Rajačić (valjda za uslugu) tražio cijeli Srijem za Srbe.

Takvi su " historiografi " svršetkom ožujka objavili svoj skupni mali i blesavi leksikon u julskim novinama, pod naslovom Hrvati Srbi i podnaslovom Što smo sve dijelili osim netrpeljivosti.