Jose Ortega y Gasset, pak, kaže kako je častan netko tko od sebe traži više.

José Ortega y Gasset smatrao je prevodilaštvo najskromnijim od svih zanimanja, zaključuje Iva Grgić, a iskorak iz tradicionalne samozatajnosti, što ga prilozi skupljeni u ovaj zbornik podrazumijevaju, možda može poslužiti kao mali korektiv takvome stavu velikoga španjolskog mislioca.

K ao jedan od light motiva tvojih tekstova je gomila, u smislu u kojem je o gomili mislio Jose Ortega y Gasset.

Svi zajedno predstavljaju stanovit iskorak iz tradicionalne samozatajnosti što ju je još José Ortega y Gasset namijenio najskromnijem od svih zanimanja.

Znate kako je rekao slavni španjolski filozof José Ortega y Gasset: " Ostavimo li po strani romantičarske predodžbe, činjenica jest da je zaljubljenost inferiorno stanje svijesti, oblik privremene imbecilnosti. " To možda zvuči surovo, ali čini se da svi težimo upravo tom " stanju privremene imbecilnosti " onom stanju u kojem nam blesavi osmijeh ne silazi s lica, a u želucu imamo ne samo leptiriće, već i slonove.

Gasset će kasnije nazvati takvoga nezainteresiranoga modernoga čovjeka zadovoljnim gospodinčićem koji nalikuje razmaženom djetetu ili primitivnom bundžiji,: D toliko samozadovoljnom da ne prihvaća nikakve autoritete, odlučan da, nikoga ne slušajući, ne dovodi u sumnju svoje stavove ma koliko oni obični i mediokritetski bili.

Danas masa u potpunosti vlada, kaže Gasset, više nego ikada u prošlosti, te širi svoju prosječnost i običnost.

Jose Ortega y Gasset filozof i esejist, profesor na Madridskom sveučilištu i osnivač časopisa Revista de Occidente.

Španjolski filozof politike Jose Ortega y Gasset tvrdi u svojoj slavnoj Revolt masa da stanje svake demokracije ovisi, na ključan način, o nečemu što može izgledati kao mala tehnička pojedinost: o izbornom postupku.

Gasset osnovni problem nalazi u čovjeku - masi, koji je apsolutno zadovoljan onim što jest.

Gasset tako problem prebacuje na društvenu situaciju koja u stvari potvrđuje i na neki način čak i potiče takve prosječne i samozadovoljne, trome egzistencije, tj. čovjeka - masu.

Kako ga okolnosti danas ne prisiljavaju, vječni čovjek-masa, sebi dosljedan, odustaje od takvog zazivanja i osjeća se gospodarom svog života. (Ortega y Gasset) Radi se o tome da čovjek - masa ne zaziva nikakve činioce izvan sebe, on ne traži uzroke za svoj život, ne poznaje i ne priznaje nikakve granice.

Europsku epohu banalnosti lucidno je predvidio još 1930 - e španjolski filozof José Ortega y Gasset.

U njoj Ortega y Gasset analizira nastanak čovjeka mase, kojega vidi kao apsolutni novitet u povijesti naše civilizacije, nastao kao rezultat specifičnih kulturnih, društvenih i političkih prilika.

Izgleda da Jaspers i Gasset okrivljuju vrijeme, odnosno duhovnu situaciju vremena, za zbivanja o kojima pišu, te često baš takvo vrijeme uzimaju za uzrok i posljedicu svoje kritike.

Dok Jaspers na njoj temelji i mnoga svoja filozofska uvjerenja, Gasset kritizira čovjeka - masu za situaciju koju stvara njegova tromost i prosječnost. Europa je danas zapala u najtežu krizu što može zadesiti narode, naciju i kulturu.

Zove se - pobuna masa. (Ortega y Gasset) No, Gasset također kritizira to isto društvo što je uopće stvorilo čovjeka - masu.

Ortega y Gasset bavi se proučavanjem mase, tj. gomile.

Smatra da mase imaju vlastito mišljenje i cilj, kao što je, primjerice, nastojanje pojedinaca da se probiju u prve redove i preuzmu najbolja mjesta u društvenoj hijerarhiji, te se naslađuju užicima koji su prije bili povlastica rijetkih pojedinaca. Danas je uobičajeno da jednostavan čovjek, premda prepoznaje u sebi jednostavnost i prosječnost, drsko ističe vlastito pravo na prosječnost i jednostavnost i posvuda ih nameće (Ortega y Gasset, 1998:38).

Najprije, onom koji nasljeđuje vrijednosti iz povijesti svojega djela, i čiji potez pamti svoje prve poticaje ispisujući u maštovitim inačicama nove oblike stvaralaštvu kao autentične prostore svojega duhovnog postojanja. Stoga slikarstvo kako to precizira Jose Ortega y Gasset ovim riječima, započinje svoje komunikacijsko djelovanje tamo gdje govor završava; kad nadvlada svoju nijemost i krene u beskrajno područje neizrecivosti. A to beskrajno područje neizrecivosti Šiško je sažimao u stvaralački prostor svojega slikarstva kao jedinstveni egzistencijalistički zapis postojanja emanirajući kroz cikluse osebujnom likovnom izražajnošću.

No sasvim je pogrešno misliti, kako je rekao jednom Ortega y Gasset, da su intelektualci tipični predstavnici svoga vremena ako je više nego očigledno da su s njime u stalnom sukobu.

Sasvim je pogrešno misliti, kako je rekao jednom Ortega y Gasset, da su intelektualci tipični predstavnici svoga vremena ako je više nego očigledno da su s njime u stalnom sukobu.

Gdje nam je tu umni Jose Ortega y Gasset (1939.), kad zbori: Intelektualac treba u kaos ideja i misli unositi red, jasnoću i analizu ", njegova misija " treba biti razbistravanje zamršene situacije koju je politika još više usložila i razdrmala " [ 39 ].

Ili, kako to precizira Jose Ortega y Gasset: Draž slikarstva je upravo u njegovoj vječnoj tajnovitosti koju bez prestanka pokušavamo odgonetnuti, tražeći skrivene razloge u svemu što vidimo, i zato nam mnoštvo značenja navire s platna

Taj problem mase koja i nema neki vlastiti unutarnji splet individualiteta koji bi branila (a sva su uvjerenja podjednako balegasta jer nisu prošla filtriranje mišljenja) Taylorica nije posebno obrađivala, no na tu su temu pisali recimo Hose Ortega y Gasset u Pobuni masa ili Elias Canetti u Masi i mo ć i.

Simptomatičan je i strah od masa i narodne vlasti koji izražava Ortega y Gasset u poznatoj knjizi« Pobuna masa »u kojoj zagovara elitistički pristup vladavini i ograničenje demokratskog uspona masa koje navješćuje uspostavu jake i univerzalne države.

Baš suprotno, Y Gasset odvaja mase od sposobne manjine i time spada u jednu od, u ono vrijeme jako popularnih, teorija elita.

Gasset kaže da postoji čovjek plemstva, elite, i da se on razlikuje od čovjeka mase.

Meni je najstrašniji simptom nesrazmjer između koristi koju prosječni čovjek ima od nauke i zahvalnosti - odnosno nezahvalnosti - prema njoj. (Ortega y Gasset, 1988:87,88) Prosječni se čovjek, prema Gassetu, tako pretvara u barbara, koji ne ulaže nikakav trud u blagodati koje mu pružaju nauka i tehnologija, te osjeća potpunu ravnodušnost prema njima, premda se taj nehaj ne može ničim opravdati.

Gasset se slaže s Jaspersom u pogledu neuvažavanja prošlosti: Upravo zbog boljeg života kojim živimo, srozalo se čitavo naše poštovanje i sve naše uvažavanje prošlosti. (Ortega y Gasset, 1998:51).