Jer, činjenicu da ljudi prirodno kažu volio a ne voljeo i htjeo a ne htio treba jednostavno pripisati akcentu: u obliku muškog roda jednine glagolskog pridjeva radnog naglašeni jat ispred završnog o ima svoj uobičajeni refleks je, a kad nije naglašen, on postaje i; da jat postaje je pod naglaskom potvrduju glagolski pridjevi i ostalih riječi sa naglašenim jatom: sjeo, mljeo, žnjeo, zreo (od zreti jatovo j se gubi poslije suglasničke grupe sa r na kraju; uporedi griješiti greška (ne grješka)), bdjeo, smjeo, djeo se (ovaj danas rijetki glagol upotrebljava se u Bosni ponajviše u aoristu: Gdje se djenu ono moje pero?).