Linearnost poruke znači da govornik, na svakoj njezinoj točki, iz većeg broja mogućnosti koje mu na raspolaganje stavlja sustav, bira samo jednu jedinicu; kao u sustavu arapskih brojki, same jedinice, njihov redoslijed, njihovo mjesto u redoslijedu i njihov broj (količina ponovljenih pojavljivanja) imaju funkciju. Daljnja je značajka ljudskoga jezika to što prirodni jezici funkcioniraju s pomoću razlučnih ili diskretnih jedinica i znakova, a to znači da oni vrijede samo po svojoj prisutnosti ili odsutnosti u poruci (u hrvatskome se bira između fonema/b/i/p /, a nema jedinice koja bi bila malo više/p/ili malo manje/b /; imenica zec ne može upućivati na nešto što bi bilo malo više ili malo manje »zec«). No čini se da je, u odnosu na druge komunikacijske sustave, najznačajniji diskriminatorni kriterij ljudskoga jezika dvostruka artikulacija jezika (ili dvostruka artikuliranost): u svim prirodnim jezicima svaka se poruka, na značenjskoj razini, sastoji od minimalnih jezičnih znakova, morfema (tj. dâ se na njih razložiti ili analizirati: boli me glava razlaže se na/bol -// - i// m -// - e// glav -// - a /, za razliku od/bole me noge, boli me grlo, boli te glava/itd.).