Benettijevi ljudi gledahu upitnim očima svoje vođe, a u redovima Vukasovićevih ljudi nastane živahno gibanje kad im je kanonik mignuo zadovoljnim licem na Ćolića u znak pobjede.

A kad bili agi mimo dvora, dvi je ćerce s pendžera gledahu, a dva sina prid nju izhođahu: tere svojoj majci govorahu: " Svrati nam se, mila majko naša, da mi tebi užinati damo " Kad to čula Hasanaginica, starišini svatov ' govorila: " Bogom brate, svatov ' starišina, ustavi mi konje uza dvora, da darujem sirotice moje " Ustaviše konje uza dvora.

Gledajući joj neporočne oči povećane u prvom sumraku i u djetinjasta usta što me gledahu sjajnim zubima, nemah riječi, nemah glasa.

D igoh se s poda i okrenuh prema zastrašujućoj djeci njenoj koja u čudu gledahu u me, oskvrnitelja svetosti njihove.

Svi njezini plakahu, a tako i svi koji je gledahu.

Hvala Ti za poglede koji su nas gledahu s razumijevanjem, prihvaćanjem i ljubavlju.

Mlinari, kojima je prodana vodenica na dražbi, proklinjali su kupca i nemoćni gledahu izdaleka bol koja im se nanosi.

Njegova smo ku? a mi ako sa? uvamo smjelost i ponos nade. 2. ULAZAK U PO? INAK BOŽJI PO VJERI 7 Zato, kao što veli Duh Sveti: Danas ako glas mu? ujete, 8 budite srca tvrda kao u Pobuni, kao u dan iskušenja u pustinji 9 me kušnjom iskušavahu o? evi vaši premda gledahu djela moja 10 godina.

Okrenu đaci glave prama strani otkud se primicahu kalfe i zatečeno gledahu nenadane te goste.

Čovuljak odmaknu poljem prema šumi, sve buljeći u zemlju, a konjanici, stojeći na cesti i tralaličući kroz zube pjesmicu, gledahu za njim.

S pomoću milosardja i milosti Isukrstove, dare i zlamen ' ja velika pomilovanja dostojanstvom ovako vodu iz kamika, prid sfimi ki gledahu, hoti činiti izavriti.

Milin se zagleda u Vukana i u nevjestu što je dvorila, te opazi kako netremice gledahu u djeda kao da htjedoše zapamtiti svaku riječ.

Na okruglom, debelom licu vidio si nisko, prignuto čelo, gusto nabrane vjeđe nad blijedim modrim očima koje ukočene gledahu preda se: pod krupnim nosom stiskale se čvrsto debele usnice, nad bijelim ovratnjakom vidio si debeo podbradak.

I bilo bi ga ovo dulje boljelo, da nije u gimnaziji dobio na dar čitavo proljetno odijelo, i da mu nijesu toliki đaci javili: »Tvoja je svjedodžba najbolja u čitavoj gimnaziji.« A stariji i mlađi drugovi gledahu ga radi ovoga prvenstva s nekim udivljenim počitanjem.

Dobivši narodni ljudi 1848. god. moć nad protivnicima, dakako da gledahu, kako bi se maknuo s onakva mjesta, na kakvome je sjedio biskup Haulik, čovjek njima nepoćudan.

" Oči tvoje već gledahu djela moja, Sve već bješe zapisano u knjizi tvojoj Dani su mi određeni dok još ne bješe ni jednoga.

Upitavši ga što mu je kosa tako bijela, reče da je neke zimske noći uhvatio u šumi kod Jamnice vuka za uši pa da se tako do zore gledahu...

Janko i Mikica gledahu novce kao pseto što gleda masnu kost.

Otpilili su grane na kojima su sjedili Iznemogli od vike Kako se moglo piliti brže, i padali S treskom u dubinu, a oni koji ih gledahu tresli su glavama pileći i pilili dalje. (Bertolt Brecht)

Časom gledahu se mukom, no kad je Marta zajecala, prihvati joj ruke začuđeno.

Silovita vlastela, duhovni mogućnici prijekim okom gledahu kolikom snagom buji građanstvo, nazrijevajući u tim tvrdim općinama maticu one slobodne vojske pred kojom su se kasnijih vjekova pokloniti morale uznosite gospodske kule.

Kad bi se otvorila vrata, sjeli bi oni ljudi i gledahu staklenim očima bodeže naše straže.

Dama S Njim, s početka devedesetih, naučila me kako voljeti još dok sam vjerovao da Svijet mogu pomjeriti čvrstom točkom i dugačkom polugom i da se srca osvajaju paklenim jurišem lake konjice, upoznah jedan predivni osmjeh i oči djeteta što se smijahu i što me gledahu sa sasvim običnog lica. nije bila ljepotica s naslovnih strana muških magazina, praznog pogleda i namještenog osmjeha, više onako, djevojka iz susjedstva. svojom je vedrinom i britkim humorom, tih dana s kraja ljeta, bila poželjno društvo na rođendanskim partyima, bezrazložnim slavljima i popodnevnim sjedeljkama po lokalnim birtijama. na muška je laskanja i poneka djetinjasta upucavanja glumila Trnoružicu u stoljetnom snu. promatrao sam je dugo, onako iz prikrajka, kao gladni leopard svoj plijen iz visoke trave savane, tražeći riječi kojima neću u trenu postati prošlost. moja je ljubav prema tom osmjehu i tim očima svakim danom njene nezainteresiranosti sve više rasla i bujala pretvarajući grm divlje ruže što je rastao pred vratima njenih dvora u ogromnu bodljikavu živicu što se dizala visoko u nebo. i kad mi je njena kolegica, skrivečki, gurnula u ruke ključ što otvara vrata tog dvorca u kojem sniva, kao onaj princ iz bajke, posjekao sam trnovito žbunje divlje ruže i triunfalnu ušao u njen život ne shvaćajući da ću, tu preveliku ljubav, nesmotreno pretvoriti u prokletstvo. vjerujući da voljeti znači bezgranično davati, postavio sam je na tron nedodirljivosti, poklopio staklenim zvonom ukrašenim zlatom i dijamantima, darivao ju sjajnim nebeskim tjelima, kao da su samo moji i kao duh iz uljane lampe ispunjavao želje na svaki njen mig. moja je ljubav, bez pokazanih snova i izrečenih želja, ubrzo za nju postao teret koji više nije mogla nositi. sve manje sam viđao taj osmjeh, sve manje su me gledale te djetinje oči, taj tron, na koji je smjestih, postajao je sve višlji, sve nedohvatljiviji. jedne mi je hladne sječanjske noći udjelila poljubac za zbogom. u danima samoće, što su slijedili, naivno sam zbrajao i oduzimao i nikako nisam mogao shvatiti kako se to pozitivni zbroj mogao pretvoriti u takav gubitak. prvi su znaci proljeća u moj život donjeli tog visokog bubuljičavog grmalja što se drznuo poljubiti je baš kad sam gledao. kad tuga i srđba preljevaju čašu, kad nemoć urla ko ranjena zvijer, kad glad vukove natjera da ne biraju plijen, pamet se, obično, skrije u neku duboku tamu. prišao sam njihovom stolu, on se ustao i pružio ruku, a ja sam mu, bez riječi, odvalio šamarčinu. samo je stajao i gledao me, onako velik, onako jak, onako bubuljičav, onako zbunjen, a u njenom je oku zasvjetlila suza. prvi i jedini put htio sam se potući zbog djevojke, htio sam da me udari najjače što može, da moje lice pretvori u krvavu masu, da cipelama išuta iz moje glave sve one nade danima kovane u tami sobe. a on je stajao i samo me gledao. uzela me za ruku i izvela van. - ti i ja znamo da to je bila ljubav, ti i ja znamo i kolika je bila, ali samo ja znam koliko je teško bilo imati je. - mogla si samo reći i promjenio bih se... - samo bi pokušao, ovako, sigurna sam, i uspjet ćeš. - samo se nadam da ti je s njim bolje - nije, drugačije je... i došlo je onda neko sumorno ljeto i raštrkali smo se svijetom bez traga. i došle su neke nove ljubavi, velike i veće, jake i jače, i veselije i tužnije i zrelije i sve sam ih volio, ne jednako, drugačije. stavih cigarete u džep, digoh se od stola čudaka, poljubih ruku Simpatičnoj Domaćici (onako sa smješkom, da shvati kao šalu) i uputih s k izlazu. zastao sam kraj njenog stola. - ispričavam se gospođo, mislim da se znamo... - naravno, lipa se sićanja ne brišu godinama ko đačkom gumicom. znaš, najutila bi se da nisi doša. - zato sam i došao, dosta sam te jednom naljutio za cijeli život... - malo te izilo vrime, sidi... ali obećaj da ga nećeš tući - hvala, samo sam Te došao pozdraviti... a Dama S Njim, na domjenku na kojem nisam želio biti, te zime, s početka devedesetih, naučila me kako voljeti.

Na " kasaru " u hladu zastora, šetahu putnici i gledahu nas, Agnezu i mene, dok smo razgovarali o mojem prijatelju, naslonjeni na obor lađe.

P rozori Tamarine sobe gledahu na sjever, ali u čitavom stanu bijaše ugodno.

Časak gledahu za nama niemo i bezsvjestno, a onda polete za svojimi, probiju se do njih i sviju im ruke oko vrata.

Bijaše djelatnik, pa susjedi, radeći u polju, popostajahu i gledahu izvjedljivo za nama.

Razkolačiv oči, gledahu nas zapanjeno; nitko se nije usudio, da progovori.

A kako i neće: tada bijaše đak u Požegi najpogibeljniji nuzljub svakomu, a i kalfi, pa zato se đaci i kalfe gledahu kao pas i mačka.

Ne gledahu se; ali se sretahu bogzna gdje, na kratko, bez riječi, blijedo.