U tim je ostvarenjima dominantna dramatičnost sadržaja, mada je tek latentno prisutna, i veoma limitirano uočljiva, radi specifičnog autorovog postupka, odvraćanja gledateljeve pažnje od formalne strukture rada.

S ansamblom ZKM-a Rene Medvešek na scenu je prenio san o mogućnosti drukčijega boljeg svijeta, ustrajavajući na istim premisama kojima je stvarao Hamper i Brata magarca, naglašavanjem zajedništva, humorom i scenskim minimalizmom što poput glazbe otvara putove gledateljeve imaginacije.

Mogli bismo zapaziti da autori nisu u potpunosti razlučili kakav će ugođaj u filmu oblikovati, nisu odredili posve jasne smjernice filmskoga tkiva, odnosno nisu posvetili punu pozornost i važnosti gledateljeve percepcije.

Ostale na listi karakteriziraju poigravanje i podcjenjivanje gledateljeve inteligencije (Cijena straha), dosadnost (Sretni brojevi), američka ignorancija i ostarjeli glumac kojeg je pregazilo vrijeme (K-19), te sasvim sigurno najbezličniji i najnepotrebniji remake u povijesti filma (Rollerball)

Režija je, naime, svjesna kako dramski tekst ne posjeduje dostatnu atraktivnost za zadovoljenje gledateljeve recepcije pa na temelj dramske radnje nadograđuje tragično-duhovite glumačke karakterizacije, dominaciju snažnih boja (crna, crvena, jarko crvena) i jednako tako snažnih glazbenih umetaka.

Još se nismo stigli nadiviti ni novinarskoj dovitljivosti (u vijest o Luciću ubaciti Čačiju), a kamo li uredničkom poštenju (objaviti Mesićevu svinjariju), kad li se u kadru, umjesto Mesića pojavio Lucić, ili je sve to skupa rezultat gledateljeve rasute pažnje.

Kolika je razlika između mirna, tiha i promišljena podgrijavanja gledateljeve/slušateljeve mašte i jasno komercijalno usmjerena (a komercijalan nije bio samo lik Toma Cruisea, nego i zvučna vrpca pretrpana songovima) filma čija se neobična priča uopće ne uklapa u ideju producentske udice bačene publici

I upravo hrapavost brončane površine žudi za dodirom gledateljeve ruke, tim jasnim znakom prepoznavanja i komunikacije.

I zato se natjecanje pretvara u tragikomediju od koje jedino stradaju gledateljeve uši.

Zanimljivo je da su strane grba u blazonima zamijenjene budući da se grbovi opisuju iz nositeljeve, a ne iz gledateljeve perspektive.

Zapravo se od samog početka stječe dojam da je autor pisao s nakanom buduće filmske ekranizacije (koja je, vidi vraga, upravo pred realizacijom sa Ron Howardom u redateljskom stolcu i Russellom Croweom u glavnoj ulozi), pa je tako valjda i računao kako su glumci ti koji će udahnuti osobnost njegovim likovima (pa se on oko toga ne mora truditi), ali je usput isto tako zanemario i razliku između gledateljeve percepcije filma i čitateljeve percepcije knjige (nauštrb potonje, nažalost).

Ali mentalna slika malog robota koji se trlja o nogu Megan Fox ne ode iz gledateljeve svijesti tako brzo, ma koliko god se on trudio.

Ono što rade pred kamerama i fotoaparatima rade kada se one i ugase, tako da se ne radi o pukom izazivanju gledateljeve mašte već uvertiri u to kako njihov život uistinu izgleda.

Njegov Gaj Marcije Koriolan ambivalentno je postavljen lik koji provocira gledateljeve identifikacijske mehanizme jer je u svom stoicizmu i hladnoći sasvim odbojan, dok istodobno, s obzirom na masu, ostavlja otvoren prostor da ga se shvati kao tragično neshvaćena pojedinca.

U nizu situacija, koje su stalno na granici tragikomičnosti, Mirjana Preis poigrala se s problemima koji su dio gledateljeve svakodnevice

Iz God Bless America povlače se i šire filmske poruke, jer čuveni De Nirov smiješak u kineskoj kući opijuma na kraju filma među brojnim pitanjima prepuštenim bujnosti gledateljeve mašte ostavlja otvorenim ključno filmsko pitanje: treba li film gledati kao filmsku istinu ili kao maštariju drogiranoga Noodlesa?

O radu čini niz započetih motiva, razvijenih u potpuno besmislenu smjeru, potičući gledateljeve pretpostavke, oni se ponekad ponavljaju, ali bez vidljiva reda i razloga, čiste su fizičke radnje koje se opiru značenju.

Taj je napor rezultat nastojanja održavanja gledateljeve pozornosti.

U razdoblju stvaranja Izložbe srednjevjekovne umjetnosti na tlu Jugoslavije tadašnje je društvo tek izmicalo ratnom i poslijeratnom rasulu, a razina je gledateljeve recepcije filmskog tkiva neupitno bila znatno rudimentarnija.

Film je u modernoj digitaliji pronašao još jedan alat za kupovinu gledateljeve pozornosti, i kao takav će se unaprjeđivati, to nije svršena priča.

Na taj se način ne umanjuje zanimanje za čovjeka, upravo suprotno interferencija glumčeve igre i gledateljeve angažiranosti otvara diskurs drugačijega pristupa scenskom događanju koje često i sasvim specifično artikulira karakter subjekta koji zauzima vlastiti stav u organizaciji povijesnoga, političkoga ili pak psihološkoga diskursa.

A tu je i problem najjednostavnije gledateljeve komocije ljepše je u fotelji pred televizorom, nego na stolici pred monitorom, odakle velika većina nas još uvijek bulji u internetsku ponudu.

U prvoj Alice četa s dečkom i, čuvši šuškanje na donjem katu, napušta sobu, ali ne zaklapa laptop, ostavljajući time i Benove, odnosno gledateljeve kapke razmaknutima.

Kako bi postigli dovoljan broj klikića koji će ih odvesti u sekciju najpopularnijih videa o kojima će se posvuda pričati maheri ove umjetnosti u detalj imaju razrađen koncept svog budućeg uratka: počevši od trajanja (kažu da je kraće u ovom slučaju bolje i da je prvih par sekundi za zadržavanje gledateljeve pozornosti najbitnije) pa do toga da unaprijed treba imati spremno i po nekoliko polinkanih video uradaka, igrati na kartu emocija (gledatelja treba nasmijati, rastužiti ili kako drugačije emotivno uzdrmati) i toga da video mora izgledati amaterski čak ukoliko imate najsuvremeniju opremu te prije uploada biti testiran na najvećoj budali koju poznajete jer gledatelj ipak zna najbolje.

Neprizorna glazba tako postaje prizorna i postupno se stišava kako u središte gledateljeve pozornosti dolazi razgovor dvojice likova (mogli bismo protumačiti da ju je jedan od njih stišao kako bi mogli lakše razgovarati).

A on je sve svoje znatne sposobnosti preciznost u vođenju čvrste dramaturške linije i ostvarenju brzog ritma te dorađenost svakog detalja, posebice u dojmljivom vizualnom izgledu svakog prizora ipak stavio u pozadinu suradnje s vrlo dobrim glumačkim ansamblom, a naročito protagonistima, jer bez njihova snažna djelovanja na gledateljeve emocije Harold i Maude ne bi mogli ostvariti sve potencijale ovog teksta koji je vrlo neobična, ali snažna himna ljepoti življenja.

Argento više nije sofisticiran terorist gledateljeve svijesti, autor koji osobito ustrajava na ugođaju zanemarujući donekle koherentnost priče, nego tek redatelj koji uobičajene trilerske zaplete uspijeva podignuti na nešto višu stilsku razinu.

Jer ako je prevareni muž koji je slijedeći opsjenara sebe priveo gotovo do umobolnice (i na razini radnje i na razini gledateljeve percepcije) zaista tako podatan za svakojaku manipulaciju, onda komad sam u sebi definitivno odustaje od svake dramske zanimljivosti i nužne napetosti razrješenja radnje na razini realnosti u kojoj je dramski udarac i začet.

Usredotočivši se na razmjerno usku skupinu središnjih likova, autori su filma ispleli nerazlučivu mrežu njihovih međusobnih odnosa, u dijelu zapleta narativno predočenu postupkom koji zahtijeva znatno višu razinu gledateljeve uživljenosti ne bi li se uspostavila jasna razabirljivost radnje.

Bergmanovo stvaralaštvo nadilazi, međutim, mogućnost isključivo filoz. ili psihol. određenja zaokupljen film. iskazivanjem varljive prirode zbilje, rabi dramatske efekte, ponavljanja, paralelizme, kontraste, retrospekcije i postupke igre u igri s temeljnim ciljem sugestije, a ne eksplikacije, odn. djelovanja na gledateljeve emocije film. ritmom.