Ovoj dvojici sugovornika Tito je u najvećoj diskreciji odao i neke intimne detalje iz života generalnog sekretara CK KPJ Josipa Čižinskog, poznatijeg u povijesti po svom nadimku Milan Gorkić.

Siječnja 1935. Gorkić je iz ilegalnog sjedišta CK KPJ, iz Pariza, od svog predstavnika u Kominterni Vladimira Ćopića tražio da se prema Titu u Moskvi nitko ne smije odnositi kao k nekom sitnom činovniku, a Tito ga je već početkom ožujka te iste 1935. u Kominterni sumnjičio: Gorkić sve drži u svojim rukama, a teško je reći iz kojih razloga tako radi.

Očak kaže da je Gorkić snažno podržavao i " gurao " Tita još otkad se ovaj pojavio u Beču 1934. Jedan je članak, koji je Gorkić objavio u partijskom glasilu Proleter, bio pripisan Titu i objavljen u njegovim Sabranim djelima.

Postojala je svakako i značajna razlika u godinama, životnom iskustvu i temperamentu: Gorkić je intelektualac i ideolog, Broz radnik i pragmatičar.

Kod jednog njegovog druga, Karela Hudomalja, Titu smeta " stremljenje k vodstvu ", a kod drugih kolega, članova najužeg rukovodstva KPJ, koje je predvodio Josip Čižinski (Gorkić), praktično sve.

Tako se ispostavilo da se Miletić jednom svom drugu 23. studenoga 1937. pismeno žalio što mu se ne javlja već strijeljani generalni sekretar KPJ Milan Gorkić, što je u atmosferi koja je tada u SSSR-u vladala prema onima koji su likvidirani kao " neprijatelji naroda " i " izdajnici partije " predstavljalo smrtni grijeh.

U tom pismu, pisanom latinicom i na srpskom jeziku, Miletić se, u stvari, raspitivao za nekog Milana, a u Moskvi je netko dvije godine kasnije iza ovog imena na ruskom jeziku i ćirilicom, dopisao prezime Gorkić.

Ekipu su predvodili treneri Ružica Gorkić i Stjepan Ambrož.

Buro Cvijić, Vlado Copić, Stjepan Cvijić, Josip Ciznički poznat pod pseudonimom Milan Gorkić.

Njegova supruga Beti Nikolajevna Glan uhićena je 1937, a Gorkić iz Pariza pozvan u Moskvu, gdje je u srpnju ili kolovozu uhićen.

Broz ne spominje optužbe za špijunažu i izdaju, za koje vjerojatno zna da su besmislene, ali nastavlja sa drugim optužbama: »Osim toga, Gorkić je održavao i direktne veze s jednim krilom beogradske buržoazije, koja je, naročito za vrijeme prošlog rata, ustvari postala vodeća snaga reakcije, a naročito one oko Draže Mihailovića.

Gorkić je imao veze sa Slobodanom Jovanovićem, profesorom Beogradskog univerziteta, koji je kasnije postao predsjednik emigrantske vlade u Londonu, zatim sa književnikom Dragišom Vasićem, koji je za vrijeme rata bio glavni politički savjetnik u štabu Draže Mihailovića.

Treće lice s kojim je Gorkić držao vezu bio je beogradski advokat Mladen Žujović, koga je Draža Mihailović za vrijeme rata bio postavio za komandanta zapadne Jugoslavije.« (Dedijer, str. 239 - 240) Ivan Očak u svojoj knjizi o Gorkiću uopće ne spominje ove navodne veze.

Gorkić je predlagao da KPJ izađe sa zajedničkom platformom sa nacionalističkim Srpskim kulturnim klubom Jovanovića i Vasića.

Paranoični Staljin je lažno optužene dao pogubiti, a među njima je bio sekretar KP Jugoslavije Gorkić, pa je Tito dobio taj položaj.

Slijedećih je godina sastav Privremenog biroa više puta mijenjan, ali Čižinski/Gorkić ostaje u njemu.

Taj " najdraži datum u historiji naše Partije ", " dan svih nas ", kako su u Jugoslaviji decenijama govorili, dogodio se prije nego što je njegov " dragi drug i prijatelj " Milan Gorkić i uhićen i smijenjen

Odlučeno je da Gorkić ostane u inozemstvu (sjedište CK KPJ bilo je u Beču, a 1. siječnja 1937. prebačeno je u Pariz), dok će Broz otići u Jugoslaviju i tamo stalno boraviti.

Broz je kasnije tvrdio da se Gorkić potonjoj odluci snažno protivio, ali izgleda da to nije točno.

Objavljuje članke pod svojim pravim imenom, kao i pod pseudonimom " Gorkić ".

Kasnije, boraveći u Moskvi, po tadašnjem običaju (da se od eventualnih progona zaštiti obitelj) živi pod pseudonimom Milan Gorkić, pod kojim je većinom kasnije spominjan.

Time su Tito i njegovi najbliži suradnici ozvaničili i naknadno opravdali pomor ovih ljudi, koji su već odavno, Gorkić i Gržetić više od 500 dana, bili mrtvi.

Josip Čižinski (Čižinsky), poznatiji pod imenom Milan Gorkić (Sarajevo, 19. veljače 1904. SSSR (Sibir) 1. studenoga 1937.), bio je jugoslavenski političar-komunist.

Treneri Ružica Gorkić, Stjepan Ambrož i Robert Katušić čestitaju svim natjecateljima na prikazanim borbama, fair playu jer su svojim nastupom dostojno i na visokoj razini predstavljali i branili boje svog kluba.

Tim su vodili trenerica Ružica Gorkić, Kristina Katušić a pomagao im je i Tomislav Katušić.

Gorkić, generalni sekretar Komunističke partije Jugoslavije, je uklonjen, a Josip Broz postavljen na njegovo mesto.

- Tada mi je Mustafa opet napomenuo da šutim - nastavio je Kovačević - i rekao da je Gorkić špijun.

Iako je stručni stožer u sastavu Ružica Gorkić, Stjepan Ambrož (sudac na PH) i Robert Katušić očekivao solidan rezultat, ovaj stopostotni učinak je iznad svih očekivanja.

Tako ga je Milan Gorkić primio u Moskvu početkom 30 - ih godina.

Cinkao ga je Staljinu i nesretni je Gorkić završio pred streljačkim vodom.