E a kaj je z ovom Gotovčevom... manekenkom.

U posebnoj emisiji na našem radiju Gotovčevom poezijom predstavili su se profesori OŠ Imotski.

Jadovanka za teletom iz 1923. godine postala je i ostala zacijelo najpopularnijom Gotovčevom zborskom skladbom u kojoj je otkrio svoj sjajni dar za glazbeni humor, kasnije utkan u operna djela, no ne manje vrijednima, koje ostaju trajnim dobrom hrvatskoga zborovanja, nedvojbeno su skladbe Jadranu za muški zbor iz 1923., O klasje moje iz Pjesama vječnoga jada za muški zbor iz 1939., antologijska Zvonimirova lađa za mješoviti ili muški zbor na tekst Vladimira Nazora iz 1952. godine te posljednja skladba iz 1980. Pjesmo moja raspjevana za mješoviti zbor na tekst Drage Britvića, koju je u Virovitici iste godine praizvelo Hrvatsko pjevačko društvo Rodoljub u povodu stote obljetnice djelovanja.

Na Britanskom trgu br. 1 u oglasnom ormariću Kinoteke oglašena je i fotodokumentacija performansa Tomislava Gotovca Pokazivanje č asopisa Elle (performans i serija od šest fotografija, Sljeme, 1962., fotografirao Ivica Hripko), za koji je Ješa Denegri odredio da zajedno s Gotovčevom serijom fotografija Glave (1960.) prethode pojavama nazvanim fotografija umjetnika (fotografija kao medij umjetnika), nova umjetnička praksa ili nova umjetnost sedamdesetih.

Osim već započetih radova na Zlatićevom trgu gdje će se sutra obaviti sadnja biljnog materijala i orezivanje stabala ladonje, radi se i na pripremama za postavljanje sustava za zalijevanje na početku Radićeve ulice tj. budućem Gotovčevom parku.

Stvarajući prema Gotovčevom fenomenološkom pristupu umjetnosti, u kojem je stvarni svijet oko pojedinca, trojica umjetnika elaborirala su svoje koncepte privatnih performansa.

Gotovčevom operom Ero s onog svijeta, u izvedbi splitskog HNK, uz sudjelovanje dvojice Zadrana - dirigenta Ivana Repušića i tenora Damira Fatovića, počet će, nakon jednogodišnje stanke, dramska sezona, dok će koncertnu, nešto prije, otvoriti slavna mezzosopranistica Dunja Vejzović, s Đorđem Stanettijem za glasovirom.

U prelijepoj Dvorani ravnao je nizom koncerata Zagrebačke filharmonije, između ostalih i Gotovčevom Dubravkom za skladateljev 80. rođendan.

NISMO HTJELE RADITI retrospektivu Toma Gotovca niti njegov rad kanonizirati unutar zapadne umjetnosti svrstavajući ga u klišeizirani istočnoeuropski disidentski kontekst, nego želimo naglasiti Tomovu aktualnost u širem kontekstu, objasnile su kustosice iz WHW-a dodavši da su u koncipiranju izložbe pošle od pitanja " Koje nam probleme danas otvara rad Toma Gotovca? " Također, nisu htjele raditi hommage Gotovcu i zato su pozvale zagrebački kolektiv BADco., što znači Bezimeno autorsko društvo, koji je u dijalogu s Gotovčevom umjetničkom pozicijom.

Da, stanicu prije, u Gotovčevom prolazu..

Što je to u tom Gotovčevom Eri s onog svijeta ili Zajčevom Nikoli Šubiću Zrinjskom?

Oduševilo me protupitanje: " Zašto ne? ", jer je dobro obaviješteni zagrebački murjak savršeno znao da su sve kasarne u Banovini pune Hrvatskog boga Marsa, budući da general Nedeljković nije stigao sve naše Jambreke poslati u Zaječar ili Tetovo. (" Zašto ne? " pitao se i general Špegelj, pola stoljeća kasnije - 1991 - pred kasarnama koje su bile prepune Šiptara, muslića i ostalih prisilnih poklonika Žankova " jugoslavenskog socijalističkog patriotizma " a opkoljene mnoštvom Hrvata naoružanih samo plamenom Gotovčevom retorikom.

Prilikom navedene akcije, koja je završno uokvirena Gotovčevom nagošću, bile su inducirane i polemike; primjerice, Ratko Aleksa u Vjesniku od 14. svibnja 1979. zapisuje sljedeće: Nikša Gligo, jedan od šefova, uvjerava kako Tom nikome nije rekao da svoj projekt na Trgu želi izvesti gol golcat (nag).

O Gotovčevom umjetničkom liku i djelu govorit će teoretičar filma Hrvoje Turković te povjesničari umjetnosti Jadranka Vinterhalter i Ješa Denegri.

Po Gotovčevom projektu nogometni teren bez obodnih trkaćih staza bio je okružen armirnobetonskim tribinama.

Odabir njegovih radova pokušava istaknuti specifične procedure čija stroga disciplina i analitička posesivnost često prelaze u eksces i transgresiju, kako bi još jednom uspostavili sistemski organizacijski princip koji ih potcrtava, zadržavajući svoju autonomiju kao ultimativnu odgovornost samostvorenog, savršenog sistema čija je željezna logika upravljala Gotovčevom umjetnošću i životom.

Giovanale se za svoje slike nadahnuo i Gotovčevom poezijom, te je na otvaranju izložbe i sam govorio o inspiraciji njegovim djelima.

" Đerdan " (1955.) je šetnja Gotovčevom glazbom, sažetak njegovih najljepših glazbenih ideja, priča o djevojačkom ukrasu ali i otmici djevojke, protkana narodnim napjevima, ljubavnim i pastirskim pjesmama, napitnicama, rugalicama i kolima.

U Gotovčevom Eru s onoga svijeta tumačila je uloge Đule i Dome, u Mascagnijevoj Cavalleriji rusticani uloge Lole, Santuzze i Majke.

Spomenimo samo neke: Zajčevi Nikola Šubić Zrinjski i Ban Leget, Verdijev Rigoletto, Renato u " Krabuljnom plesu " i Germont u " Traviati ", Mlinar Simo u Gotovčevom " Eri ", Escamillo u Bizetovoj " Carmen ", Silvio u Leoncavallovim " Pagliacima ", Figaro u " Seviljskom brijaču " Gioacchina Rossinija...

Princip ready-madea koji je inovacija Marcela Duchampa podjednako je bitan i u Gotovčevom radu kao i Cageovim djelima.

Jedan dio autora tekstova su interpreti koji su u izravnom doticaju s Gotovčevom glazbom pa su njihova razmišljanja autentična i dragocjena svjedočanstva o vezi autor-izvođač, dok s druge strane intimna sjećanja članova obitelji ili suradnika predstavljaju Gotovca kao osobu, ali ga istodobno približavaju i kao stvaraoca.

Zatim, nerazumijevanje Gotovčeve filmske strategije (Serenissima/Tomu u pohode, Željko Radivoj) film u jednom kadru koji povećava kvotu neukusnih dijaloga kolega umjetnika s Gotovčevom umjetničkom ostavštinom u zadnjih godinu dana.

Automobil je u Gotovčevom salonu bio na servisu, a inače je u vlasništvu Vlaste M. (56)

Godinu kasnije je duplerica s Gotovčevom montažom međuratnih pornografskih fotografija izazvala nerješiv konflikt državnog aparata i redakcije Zorana Franičevića.

Prema vlastitom priznanju opsjednut Marulićevom Juditom niz godina, Frano Parać odlučuje i dalje upredati niz započet dalekim Porinom Lisinskog, a nastavljen Zajčevom odnosno Gotovčevom trilogijom (Mislav, Ban Leget, Nikola Šubić Zrinjski, Dalmaro, Mila Gojsalića, Petar Svačić), uz djelomice tome žanru pripadne opere Papandopulovu Sunčanicu, Lhotkino More, Devčićevu Labinsku vješticu, Brkanovićev Hod po mukah i Matiju Gupca Lhotke-Kalinskog.

Moj intenzivniji interes za politiku, koji me doveo od svjetonazora vrlo bliskom Gotovčevom, te onda i društvenog aktivizma, započeo je godinu-dvije kasnije.

Oba su pristupa bliska Gotovčevom kritičkom izjednačavanju visokog i niskog žanra, za kojim je posezao desetljeće prije posmodernističkih praksi. (..)

Naizgled paradoksalno, a opet u vezi s Gotovčevom sklonošću da miri suprotnosti, Đukićev kustoski i umjetnički postupak predstavlja preminulog mu prijatelja kao baštinika starih majstora i protagonista Hrvatske moderne.

Nastavit će skladbom japanskog skladatelja Yuza Toyame pod nazivom Rapsodija za orkestar koja je svojevrsni pandan Gotovčevom Simfonijskom kolu.