I onda još dopustila da to saznaju dva najveća tračera u kraju, Grimmovi.

Vođeni Herderovim idejama o jeziku i kulturi kao osnovici nacionalnog identiteta, Grimmovi se u potrazi za tzv. duhom naroda (Volkgeist) okreću folkloru.

Usmene priče, drže Grimmovi, u podjednakoj mjeri sadrže i odražavaju i Naturpoesie (prirodna poezija) i Volkgeist (duh naroda), jer (pretpostavlja se), već stoljećima žive u narodu (Crane 1917:588). Modu traganja za narodnim blagom te očuvanja istoga od propasti i zaborava između ostalih pokreću Grimmovi prijatelji Clemens Brentano i Achim von Arnim, koji početkom stoljeća izdaju zbirku usmenih pjesama pod nazivom Dječakov čarobni rog (Des Knaben Wunderhorn, 1805. - 1808.).

Brentanova zamisao, doduše, nikada nije realizirana pa su Grimmovi izdavanje proznih tekstova odlučili preuzeti na sebe.

U to ime, Grimmovi 1823. godine priređuju takozvano malo izdanje (Kleine Ausgabe) izričito namijenjeno djeci, s pedeset pomno odabranih priča i mnoštvom ilustracija koje potpisuje Ludwig Grimm (Dégh 1979:88). Malo izdanje, tvrdi Paradiz, označilo je početak Grimmove legende.

Obrazovane djevojke koje su Grimmovi posjećivali i s kojima su održavali živahnu korespondenciju, priče su u velikoj mjeri pronalazile u knjigama ili časopisima (dugo se vjerovalo da su ih čule od svojih dadilja ili sluškinja), što dodatno komplicira problem usmenosti i veze Grimmovih s usmenom književnosti (Bottigheimer 1992:477).

O tome zašto Braća nisu navodila imena svojih izvora postoji niz teorija: Paradiz drži kako su Grimmovi na svoje susjede, prijateljice i ine suradnike/ce gledali kao na svojevrsne glasnogovornike/ce, utjelovljenje i izraz apstraktnog Volkgeista pa se njihov identitet u tom kontekstu držao nevažnim (2005:96 - 7).

Sličnog je mnijenja i Neumann koji navodi sljedeće: (...) na sebe same kao i na vlastite izvore Grimmovi su gledali kao na karike u velikom pripovjednom lancu, pri čemu je svaka od karika imala puno pravo ispričati priču na vlastiti način (Neumann 2001:975).

Dok nipošto ne možemo osporiti činjenicu da Grimmovi doista jesu modificirali činjenice te predstavljali vlastiti rad na način koji najbolje podržava njihovu temeljnu namjeru revitalizacije i rekonstrukcije zajedničke (mitske) prošlosti (Bottigheimer 1992:472), optužbe o namjernom obmanjivanju i manipuliranju javnosti doimaju se pretjeranima, tim više što temeljna motivacija za takav čin ostaje nejasna.

Grimmovi niti u jednom trenutku nisu svojatali autorstvo zbirke; štoviše, na koricama prvog izdanja jasno se određuju kao sakupljači3. No u kojoj je mjeri (te je li uopće) opravdano njihove napore odrediti samo i isključivo kao sakupljanje?

U predgovoru drugom izdanju zbirke, Grimmovi priznaju vlastitu sklonost lingvističko-stilističkim intervencijama, ističući pritom kako im je cilj omogućiti da duh jezika i naroda što više dođe do izražaja.

Bilješke: 1 Grimmovi su iza sebe ostavili osam zajedničkih i 35 pojedinačnih djela (Jacob 21, Wilhelm 14), kao i 12 tomova bilješki i eseja te bogatu korespondenciju (Zipes 2003: xxviii). 2 Viehmann je jedina pripovjedačica čije se ime izrijekom navodi u samoj zbirci.

Druga je stvar što su Grimmovi i Andersen većinu tih priča ušminkali, dodali haljinu, kočiju, princa i " živjeli su sretno do kraja života " i počeli ih prodavat ko bajke za laku noć - u originalu sve te priče protežu se kroz većinu europskih mitologija i zvuče puno drugačije kad malo kontekst sjedne na mjesto.

Ako te to veseli, mi smo uzeli od vas slogan Dinamo živi vječno, eto, fakeri smo, kopiramo, nemamo mašte, neoriginalni smo, i sve bi dali da kao vi budemo 1000 - 1500 braće sve jedan do drugog Grimmovi