Tu je rijec manje o prekoracenju, probijanju, ukidanju granica, kao sto sugerira slogan karavane No Border, a vise o necemu naizgled suprotnome: podizanju novih granicnih postaja na nicijoj zemlji, cime se apsolutnim granicama nacionalne drzave suprotstavlja oscilirajuci, nomadski granicni prostor. [ 13 ] Takvim oblicima " Mikropolitike Granice " (Guattari) razlicite prakticke aktivnosti u okviru globalnog protesta napustaju neodredjenu formulu " vertikalnog napada na virtualne centre moci " za koje pretpsotavljamo da se nalaze svugdje i nigdje.

Ne bih dao ruku u vatru da je u krivu, iako Deleuze i Guattari dobro zamjećuju kako u takvoj postavci postoji potencijal za stvaranje snažnih novih birokracija analitičkog razuma.

Noseći u sebi popudbinu inih zemalja, kultura, kontinenata i druge umjetnice, raspete između glatkog i prugastog, nomadskog i sjedilačkog načela (Delleuze/Guattari, Tisu ć u ravni), elaboriraju pitanja identiteta, doma, korijena, modela stablo vriježa u nama i na mjestu odakle potječemo, kamo idemo odakle se vraćamo

Deleuze i Guattari pravilno upozoravaju da Kafka o maloj literaturi ne govori u smislu literature manjinskog naroda, nego o literaturi manjine koja rabi jezik velikog, odnosno većinskog naroda.

Korisnost izraza Âťminorna književnostÂŤ koju su uveli Gilles Deleuze i Felix Guattari jest u tome što se ne primjenjuje i ne odnosi isključivo na literaturu koju je stvorio samo jedan manjinski jezik već može poslužiti kao naziv za bilo koju književnost što je stvara neka manjina u okvirima većinskog jezika. 5 Kada je riječ o hrvatskoj književnosti u Mađarskoj, valjanima i funkcionalnima pokazale su se tri značajke minorne literature, jezična deteritorijalizacija, individualno uklapanje u okružujuća politička polja sile te kolektivno raspoređivanje izražavanja, 6 koje su u toj književnosti rezultirale oslobađanjem umjetničkoga jezičnog izričaja i, osim uživanja u vlastitom glasu, mogućnošću artikuliranja amaterski h verzija provincijalizma.

Nomadska putanja čini suprotno, ona distribuira ljude (ili životinje) u jedan otvoren prostor, neodređen, nekomunikativan. Gilles Deleuze i Félix Guattari, Treatise on Nomadology The War Machine.

Čitajući Marxova mladalačka pisma Johnu Millu, kao i druge značajne autore: Friedrich Nietzsche, Gilles Deleuze, Félix Guattari, i Michel Foucault, Lazzarato spoznaje da je dug politička konstrukcija.

Prije nego što je ova ideja zavela Davida Mitchella, njome se na području književnosti zasigurno oduševljavao i Italo Calvino, u filozofiji su se tom problematikom na jedan odista shizofren način poigravali Deleuze i Guattari, a dotaknemo li se filmske umjetnosti, primjeri se množe u beskraj: od Cameronovog Avatara, preko Scorseseovog Huga, do nešto neobičnijih, možda čak i neugodnijih pokušaja kao što je to bio Noéov Enter the Void.

Tako Guattari i Negri u svojoj knjizi opisuju nove forme borbe.

Deleuze i Guattari vjeruju da je uloga filozofije da smišlja nove koncepte koji preispituju načine na koje filozofija samu sebe promišlja i formulira.

Nije mi, primjerice, odmah bilo jasno što autor želi reći kad kaže da se nasuprot edipizirajućoj logici kapitalističkog diskursa u kojoj se žudnju, označenu kao robu, kanalizira u propisane putanje, Deleuze i Guattari zalažu za impersonalizirana protjecanja shizoidne žudnje, za proizvodnu mrežu libidnih artikulacija koje mogu prouzročiti kratak spoj u simboličkom poretku kapitalističke proizvodnje.

U svom su manifestu za 21. stoljeće Deleuze Guattari zagovarali prednost ' rizomatskih ' organizacija, a svoju su nomadologiju kao jedini način očuvanja heterogenosti suprotstavljali državnom aparatu koji u pravilu unatoč današnjoj ideologiji multikulturalizma dovodi do homogenizacije i totalitarizma.

Žižek će čak ići toliko daleko da će tvrditi da Deleuze Guattari zapravo predstavljaju pravo yuppie - razmišljanje koje samo obrće kapitalističku i potrošačku mašineriju.

I on jednostavno izostavlja iz svog izvještaja načine kojima su Deleuze i Guattari, a jednako tako i Foucault, duboko zaokupljeni tim pitanjima.

Deleuze i Guattari obrću odnos neuroze i psihoze, tvrdeći da se neurotičari daju edipizirati, a psihotičari ne.

Uz čitanje pripovijedaka (Pismo ocu, Preobrazba, K pitanju zakona, Umjetnik u gladovanju i dr.), romana (Proces, Dvorac, Amerika) i njihovu naratološku analizu, obradit će se i frekventniji kritički pristupi Kafkinu djelu - teorija fikcionalnih svjetova (Doležel), mitotvorni pristup (Meletinski), filozofska tumačenja (Benjamin, Adorno, Anders, Biemel, Derrida, Deleuze Guattari i dr.), kao i ' domaća čitanja ' odnosno tumačenja Kafke u hrvatskoj znanosti o književnosti (Škreb, Solar, Žmegač).

Riječ je tako o participaciji koja ne upućuje samo na procese u projektu, već i na« procese subjektivacije »(Deleuze i Guattari). (...) Jedno od pitanja jest kako integrirati ove momente nepokorene spontanosti u kolektivnom projektu.

Guattari govori i o« mikro-politikama želje »i o mikropolitičkoj razini institucionalnog eksperimenta koji subjektima dopušta da postanu želeći subjekti u društvenom polju. [ U uvjetima zapadnog kapitalističkog društva koje, po svojoj prirodi, pokušava stvoriti i nametnuti« modele želje », Guattari predlaže« opću mikropolitičku borbu, na način koji intenzivnim mnoštvima dopušta da se oslobode tiranije značenjskog nad-kodiranja.

Guattari, La Révolution Moléculaire, 1977 ] Ovo« oslobađanje energija želje »događa se kroz« funkciju kolektivnog uređenja društvenog koje ne namjerava ljude uvesti u unaprijed utvrđene okvire.

Nomadizam kao takav ponovno su afirmirali francuski filozofi Gilles Deleuze i Félix Guattari koji su pokazali sve subverzivne aspekte nomadizma.

Naravno, ne neka besmislena optužba u kojoj bi Deleuzea i Guattarija okrivili kao teoretičare vojne kolonizacije, nego zaključak da konceptualni stroj kojeg su artikulirali Deleuze i Guattari nije naprosto " subverzivan ", već da se on također uklapa i u vojni, ekonomski i ideološko-politički operativni model današnjeg kapitalizma.

Tu je već spomenuti Kenneth White, vjerojatno najpoznatiji živući teoretičar nomadizma, škotski pjesnik kojega čak i Deleuze i Guattari citiraju u svojoj knjizi o nomadizmu.

' Umjetnost je trajno progonjena životinjom ', napisali su Deleuze i Guattari u svojoj zadnjoj knjizi Što je filozofija?.

Za Deleuze i Guattari u A Thousand Plateaus, poziv da tijelo nije stvoreno odbijanjem povezanosti s ostalim tijelima ili jednostavno izopćavanjem prezrenog, već kroz različite povezanosti, pokrete, intenzitete i tokove između stvari i ideja.

O radionici: Obrat modernog kapitalizma ne uključuje samo borbu protiv materijalnih okova i vidljivih oblika represije, već od samog početka i stvaranje brojnih alternativnih struktura. (Félix Guattari, Autonomia: Post-political Politics, Los Angeles: Semiotext (e), 2007., str. 109)

Upravo su Deleuze i Guattari (A Thousand Plateaus: Capitalism and Schizophrenia, London, 1988.) to pitanje učinili tako složenim za postmodernističkog umjetnika jer ga izdvajaju kao neodrživo i nekreativno.

Deleuze i Guattari taj fenomen deteritorijalizacije nazivaju anti edipalnim.

TBO fuzija je multipliciteta kojom se nadilazi binarna opozicija jednog i mnogostrukog; na primjeru tijela mazohista, Deleuze i Guattari prikazuju tu fuziju putem assemblagea.

Negri i Hardt primjenjuju na svim poststrukturalističkim figurama tri temeljne operacije: pozitivaciju, produktivaciju i subjektivaciju i to s onu stranu njihova razumijevanja pozitivnosti i produktivnosti kao znakova jedne moći koja ne suzbija odnose, nego ih zasniva (Foucault) 11, ili kao obilježje produktivne žudnje koja izražava konstituirajuću liniju povijesnoga (Deleuze/Guattari) 12.

Post-anarhizam je pak pokret u teoriji prema sintezi klasične anarhističke teorije i post-strukturalističke misli koju je razvio Saul Newman, a uz njega su vezani mislioci kao Todd May, Gilles Deleuze i Félix Guattari.