Vjerovati u svijet je provocirati događajnost koja na trenutke izmiče kontroli, stvarati nove vremensko prostorne sekvence, reći će Deleuze.

Zato je dobro uzeti u ruke ovu knjigu pa je svako toliko prolistati i pročitati, između Ljubavi na selu i Farme, i saznati kako je umro Diogen (zadržavajući dah), ili Zenon iz Eleje (odgrizao je uho tiraninu pa su ga izboli noževima), Avicena (predozirao se opijumom nakon prekomjernog seksa), La Mettrie (prejeo se paštete od tartufa), Diderot (ugušio se komadićem marelice), Barthes (pregazio ga je kombi), Deleuze (skočio kroz prozor) a onda razmisliti koliko svjesno živite svoj život, sada.

Ne bih dao ruku u vatru da je u krivu, iako Deleuze i Guattari dobro zamjećuju kako u takvoj postavci postoji potencijal za stvaranje snažnih novih birokracija analitičkog razuma.

U trenutku izlaska Film 1: Slika-pokret u 1983., Gilles Deleuze inzistirao je na potrebi za drugim tomom: To nije puki nastavak.

No, kada nakon kraćeg vremena fotografija počne sagorijevati događa se upravo ona modulacija koju spominje Deleuze.

Trenutačno radi na dvije studije - Limiti fabrikacije: znanost o materijalima i materijalistička poetika gdje istražuje koncepte forme i prakse fabrikacije u nano-znanostima i u suvremenoj materijalističkoj poetici; a u Plavom vosku koji nedostaje (racionalistički empirizam) se bavi odnosom racionalizma i empirizma iz perspektive novih interpretacija Kantovog kritičkog rješenja tog odnosa, posebno se osvrčući na suvremeni francuski racionalizam (Althusser, Badiou, Meillassoux) i različite radikalne empirizme (Peirce, Whitehead, Deleuze).

Deleuze), od jedne do druge ponavljaju ć e se dramske osobe istovrsnih imena, od središta Grada, Pomet-družine i Njarnjasa prema periferiji Gardzarije, Mande, Arkulina i Bidzara.

Galloway se bavi teorijom igara, analizirajući ih formalno, i usmjerava nas prema pitanjima njihovih društveno-političkih implikacija, načinu na koji i odražavaju i pomažu konstituirati ono što Deleuze naziva društvom kontrole.

Deleuze i Guattari pravilno upozoravaju da Kafka o maloj literaturi ne govori u smislu literature manjinskog naroda, nego o literaturi manjine koja rabi jezik velikog, odnosno većinskog naroda.

Film 2: slika-vrijeme, Gilles Deleuze Naklada: Bijeli val

Behind the Sun, he repeated, where Everything is Everything else Zagrebački plesni centar, 2. lipnja u 20:00 Jezik nije bio napravljen kako bi se u njega vjerovalo, već da bi ga se poštovalo. Gilles Deleuze, Dialogues II Ona zamišlja urođenu arbitrarnost dominantnom pred mogućnošću da stvara konkretna značenja.

Korisnost izraza Âťminorna književnostÂŤ koju su uveli Gilles Deleuze i Felix Guattari jest u tome što se ne primjenjuje i ne odnosi isključivo na literaturu koju je stvorio samo jedan manjinski jezik već može poslužiti kao naziv za bilo koju književnost što je stvara neka manjina u okvirima većinskog jezika. 5 Kada je riječ o hrvatskoj književnosti u Mađarskoj, valjanima i funkcionalnima pokazale su se tri značajke minorne literature, jezična deteritorijalizacija, individualno uklapanje u okružujuća politička polja sile te kolektivno raspoređivanje izražavanja, 6 koje su u toj književnosti rezultirale oslobađanjem umjetničkoga jezičnog izričaja i, osim uživanja u vlastitom glasu, mogućnošću artikuliranja amaterski h verzija provincijalizma.

Ako su autora tri i više, iza imena prvog autora stavlja se kratica " et al. ", a ostali se autori ne navode, npr. (Deleuze et al., 1984.).

Sjetite se samo nekih velikih filozofa kao što su Deleuze ili Derrida.

Nomadska putanja čini suprotno, ona distribuira ljude (ili životinje) u jedan otvoren prostor, neodređen, nekomunikativan. Gilles Deleuze i Félix Guattari, Treatise on Nomadology The War Machine.

Deleuze) koji, u međupovezanosti nove kozmopolitike stvaraju nove mreže i neočekivane kombinacije i veze.

Deleuze je u Pismu Sergeu Daneyju napisao kako je u filmu to prvi postigao Alain Resnais, a nakon njega sve ono što znamo pod imenom modernoga filma, koji stvara novi jezik umjetnosti, novu funkciju filmske slike, novu politiku umjetnosti, nastojeći sagledati što je na slici, a ne onkraj nje (a onkraj nje vidjeli su se samo logori smrti), nastojeći je produhoviti.

Stoga je film, u smislu Deleuzeova pisma Daneyju, film koji gleda u filmsku sliku i metafizički je produhovljuje s jedne strane govori upravo o konačnoj biti Čovjeka, a s druge strane stvara, kako to hoće Deleuze, novi jezik i novu politiku umjetnosti.

Čitajući Marxova mladalačka pisma Johnu Millu, kao i druge značajne autore: Friedrich Nietzsche, Gilles Deleuze, Félix Guattari, i Michel Foucault, Lazzarato spoznaje da je dug politička konstrukcija.

Francuski filozof Gilles Deleuze govori o privatnim i javnim meštrima aludirajući na Sartrea kao referentnog književnika i jedinog privatnog meštra.

Deleuze kaže da ljudi imaju šarm samo kroz svoje ludilo (folie).

Prije nego što je ova ideja zavela Davida Mitchella, njome se na području književnosti zasigurno oduševljavao i Italo Calvino, u filozofiji su se tom problematikom na jedan odista shizofren način poigravali Deleuze i Guattari, a dotaknemo li se filmske umjetnosti, primjeri se množe u beskraj: od Cameronovog Avatara, preko Scorseseovog Huga, do nešto neobičnijih, možda čak i neugodnijih pokušaja kao što je to bio Noéov Enter the Void.

Naslijeđe 68. revolucije je također postmoderni relativizam (s pojavom marksističkih poststrukturalista filozofa poput Deleuze, Derrida, Foucault) koji iako kritiziraju potrošačko društvo su doveli do krajnje relativizacije umova gdje ne postoji apsolutne istina niti transcendencije, što dovodi do ono što nazvao Habermas refeodalizacije društva.

Hallward izvanredno sistematizira Deleuzea, izlučuje konzistentnost iz njegovih riječi i ideja, i pokazuje nam koje je nove koncepte Deleuze stvorio.

Derrida, Deleuze ABC Primer, Lacan, Ister (dokumentarac o Heideggeru), The Reality of the Virtual, Zizek, The Pervert ' s Guide...

Autor je mnogobrojnih članaka o suvremenoj filozofiji, politici i društvenoj teoriji, a dosad je objavio dvije knjige: Theatre of Production: Philosophy and Individuation between Kant and Deleuze i Fanaticism: On the Uses of an Idea.

Pišući o slikama Francisa Bacona, Gilles Deleuze ih na jednome mjestu uspoređuje s Beckettom.

Kao što već svako školsko dijete zna, nova Žižekova knjiga trebala bi uključivati, nikakvim posebnim redom, rasprave o Hegelu, Marxu i Kantu; različite predsocijalističke i postsocijalističke anegdote i refleksije, bilješke o Kafki kao i piscima masovne kulture poput Stephena Kinga ili Patricije Highsmith; pozivanje na operu (Wagner, Mozart); šale braće Marx; izljeve opscenosti skatološke i seksualne; intervencije u povijest filozofije, od Spinoze i Kierkegaarda do Kripkea i Dennetta; analize Hitchcockovih filmova i ostalih holivudskih proizvoda; pozivanje na aktualna događanja; rasprave o mračnim gledištima lakanovske doktrine; polemike s različitim suvremenim teoretičarima (Derrida, Deleuze); komparativnu teologiju; i, konačno, izvješća o kognitivnoj filozofiji i neuroznanstvenom napretku.

Znanost se i tako bavi samo stanjem stvari i njihovim uvjetima (Deleuze).

Deleuze i Guattari vjeruju da je uloga filozofije da smišlja nove koncepte koji preispituju načine na koje filozofija samu sebe promišlja i formulira.