usprkos svim slomovima i nevjerovanju u sebe nikad se nisam smatrala slabom ili zeljela nekog da rjesava stvari koje bih ja trebala rijesiti - a pogotovo nisam zeljela da me se drzi u mraku oko toga sto se dogadja - gore je saznati naknadno i onda se ubijati u pojam s razmisljanjem da nisam dovoljno dobro gledala, da sam trebala vidjeti da nesto ne valja, da sam trebala napraviti nesto - radije znam da se nesto dogadja koliko god ne mogla uciniti nista oko toga. ono sto je zeznuto kod toga je koliko pritisnuti nekog za kog mislis da ga nesto muci da prica, a kad ga ostaviti na miru - ne mogu se dogovoriti sama sa sobom oko toga sto bi trebalo napraviti kad se radi o meni, a kamo li znati za druge. prilicno frustrirajuce. toliko puta kad bih trebala pricati ne mogu naci rijeci.. jednostavno ne mogu. i kad bi smotana recenica pomogla, ne mogu je izgovoriti. bar ne vecinu vremena. a reci da nesto trebam.. nejde. cak ni onda kad se uspijem prisiliti da na sekundu povjerujem da smijem zeljeti.. nesto.. za sebe i radi sebe. indoktrinacija nevrijednosti, nevaljanosti, beskorisnosti, uzaludnosti pokusavanja, zauzimanja prostora, ne imanja prava na ljubav, iskrenost, sigurnost, pogreske, osjecaj da je nesto napravljeno dobro.. oduzimanje shvacanja da se u svakoj situaciji ne mora dati sve od sebe i da je u redu ne napraviti ono sto treba kad jednostavno iz nekog razloga ne mozes.. izvanjsko oblikovanje vlastitog identiteta trganjem onog sto jest i pritisak da mora biti ono sto oni zele da bude, gusenje u opravdavanju i pokusajima zauzimanja za sebe koja uvijek uspiju biti pretvorena u negativne emocije usmjerene prema sebi - jer sam godinama ucila raditi bas to ne poznavajuci alternativu i ne prepoznajuci da se zapravo radi o pritisku sredine u koju ne pripadas da te pretvori u svoj dio - da, radilo se o nekakvom osjecaju da stvari ne bi trebale biti takve i da se osjecas kao gost u vlastitom domu i da gledas stvari drugacijim ocima ali je to bilo preslabo da razbije uvjeravanja, i vlastita i s vanjske strane, da se to i to jednostavno tako radi koliko god ja osjecala nekakvu distancu i faznu pomaknutost koja te pretvara u promatraca koji oponasa pokrete sudionika koreografije koju bi trebao znati ali mu oni ne padaju prirodno i uvijek je tu trapavosti i nespretnosti i pokusaja pobune koji su najcesce zavrsili s emocijama negativno okrenutih prema samoj sebi jer jedino sto mozes misliti je da je sav taj osjecaj nepripadanja i razlicitosti i neprihvacanja negativan i nesto za sto sam sama kriva i sto bih trebala izbaciti iz glave. ponekad pozelim da sam ranije shvatila da je u redu osjecati se drugacije i ne imati potrebu za prilagodjavanjem umjesto da sam to smatrala svojim greskama. ponekad, ali zapravo, nista ne bih mijenjala - mozda su se stvari trebale posloziti tako kako su sada poslozene da bih stvarno shvatila o cemu se radi umjesto da to ostane na razini teorije. the damage is done, ali zbog toga sam to sto jesam. i koliko god se vecinu vremena utapala u vlastitoj dubini, ne bih zapravo zeljela da je nema. smijesno, nije li?