Habsburškom, što se i dogodilo 1374. Habsburgovci su priznali posebnost Pazinske knežije, te ona Kranjskoj nije bila pripojena, već samo pridružena.

Od 1788. godine Plitvice su pod habsburškom vlašću i više nisu padale u turske ruke.

U ukupnoj je povijesti gotovo 400 godina provela pod austrijskom, habsburškom ili austrougarskom jurisdikcijom.

U drugoj polovici XV. st. grofovi Walsee ustupaju svoj posjed u Liburniji caru Fridrihu III Habsburškom.

Hrvatski ban Khuen Héderváry uspio je na habsburškom dvoru isposlovati da svečanom činu otvaranja Hrvatskoga narodnog kazališta, jedne od velikih državnih investicija u kulturi Hrvatske onog doba, prisustvuje osobno sam car i kralj Franjo Josip.

Postrojbe na habsburškom desnom krilu su se počele kretati prema zapadu kroz gusto šumovito područje.

Vlasništvo obiju obitelji je zaplijenjeno i predano habsburškom dvoru, a njihovim nestankom s povijesne scene znatno se umanjila otpornost hrvatskog plemstva da se odupre centralističkim tendencijama bečkog dvora. [ 18 ] Pod izravnom upravom habsburškog dvora koja je tada uslijedila posebno su trpjeli hrvatski seljaci kojima su znatno pogoršani uvjeti života. [ 19 ]

Svjedočeći habsburškom apsolutizmu koji je, osim Reformacije, gušio i razvoj hrvatskog naroda, jezika i kulture, ove dvije obitelji su naposlijetku počele kovati urotu zajedno s ugarskim knezovima, s ciljem postizanja samostalnosti.

Takvo je ponašanje Dubrovčana bilo olakšano činjenicom da su mnogi trgovački brodovi već bili u španjolskoj službi, što im je otvaralo pristup ogromnim tržištima pod habsburškom vlašću, a trgovačke je brodove bilo razmjerno lako pretvarati u ratne.

Oni žele više nego ima je zlotvor Sanader darovao u dva sporazuma (2003. i 2008.) s njima, iako znaju reći u četiri oka da nikada, otkad su se doselili u Hrvatsku, nisu imali više prava; čak više nego je Beč dao Vlasima dok smo bili pod Habsburškom okupacijom.

Hrvatsko iskustvo s Habsburškom Monarhijom trajalo je gotovo četiri stoljeća, a ulazak u Uniju početak je jedne nove povijesti

Još se jedanput pred nama otvara sama po sebi razumljiva, premda ne uvijek glatka koegzistencija kultura u ÂťKakanijiÂŤ, habsburškom carstvu.

ISKUSTVO S Habsburškom Monarhijom trajalo je gotovo četiri stoljeća, ali to je sada tema o kojoj se uglavnom raspravlja u školskim klupama, a ne više na obiteljskim okupljanjima.

Nakon sloma hrvatsko-ugarske vojske u bitci na Mohačkom polju 1526., Frankopani sudjeluju u radu Hrvatskog sabora koji je na zasjedanju u Cetinu 1527. ponudio kraljevsku krunu Ferdinandu Habsburškom (65).

Dok je Pilar smatrao da je životni interes Hrvata ostati pod habsburškom krunom, djelomično i zbog geopolitičkih te kulturnih veza s moćnom njemačkom sferom u srednjoj Europi, Seton-Watson predlagao je upravo suprotno.

Njegova misao vodilja tijekom toga razdoblja bila je u promoviranju programa koji je tumačio da bi proces raspada zajednice naroda pod habsburškom dinastijom štetio interesima Hrvata, dok bi s druge strane stvaranje nove državne zajednice sa Srbijom na ruševinama Dvojne Monarhije označilo neizbježiv put u posve nesigurnu budućnost.

Dopisivala se s mnogim ondašnjim velikanima, budućim papama i svecima, među njima i sa svetim Filipom Nerijem, svetim Karlom Boromejskim, svetom Marijom Magdalenom de Pazzi i nadvojvotkinjom Ivanom Habsburškom.

I nakon što je Hrvatsko Kraljevstvo povezano personalnom unijom s Ugarskom (1102. 1526.), a potom s habsburškom krunom (1527. 1918.), Hrvatski sabor i hrvatski ban bijahu nositelji nacionalnoga suvereniteta i branitelji državnosti Trojedne kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije, i onda kad su one bile teritorijalno razjedinjene.

Dio hrvatskoga plemstva koji je novoga gospodara pronašao u Ferdinandu Habsburškom uputio je iz Cetina (1527. g.) tipičnu hrvatsku nesuverenu poruku: Neka zna vaše veličanstvo kako se nemože naći zabilježeno da bi ikoji vladar silom zavladao Hrvatskom jer po smrti našega posljednjega kralja, sretne uspomene, Zvonimira, slobodne se volje pridružismo svetoj kruni kraljevstva ugarskoga, poslije toga vašem veličanstvu.

Nakon formalne izjave je 25. siječnja 1688. Kraljevina Ugarska postala habsburškom nasljednom državom.

Zbog španjolskog mjesta rođenja, Ferdinandu Habsburškom ime je isprva zapravo bilo Fernando de Habsburgo.

' Zamislite Toskanu s habsburškom prošlošću.

Dodatno je jamstvo trebala biti i navodna francuska sklonost habsburškom povratku na madžarsko prijestolje. ÂťZov kruneÂŤ bio je, dakle, snažniji od zakulisnih političkih igara, pa je Karlo od jedne švicarske tvrtke zakupio za 20 000 franaka zrakoplov i sa uzletišta kod ZĂźricha sa Zitom, tada već u poodmakloj trudnoći, 20. listopada poletio u Budimpeštu.

U ovom razdoblju upečatljiva je inicijativa apostolskog vikara Bosne fra Grge Ilijića koji je u svoje ime i u ime katoličkog puka Bosne i Hercegovine 1797. poslao austrijskom caru Franji I. molbu da se ti krajevi priključe Monarhiji. [ 15 ] Ovo je razdoblje kada se intenziviraju odnosi bosanskih franjevaca s Habsburškom Monarhijom koja sve više nastupa kao pokroviteljica katoličkih kršćana u Turskom Carstvu.

Omiljenog mesa jednog razgoropađenog doba, podjednako cijenjenog u Medicejskoj Firenzi, gurmanskom i banketarskom vojvodstvu Ferarre, na papinskom dvoru u Rimu, Veneciji, francuskom i španjolskom dvoru, u habsburškom carstvu, po cijeloj probuđenoj Europi.

Pokrajnje uličice i parkovi neodoljivo podsjećaju na zagrebački Gornji grad, što i nije tako čudno, uzevši u obzir dugogodišnju zajedničku povijest, ali i arhitekte koji su gradili po cijelom Habsburškom Carstvu.

Sa širenjem mlet. vlasti feudalni se posjed do XV. st. smanjuje, no njemačko-rim. car ostao je sve do 1797. formalna vrhovna vlast u Pazinskoj knežiji kao habsburškom posjedu.

Habsburškom koji je u to vrijeme bio zapovjednik hrvatske krajine.

u Istri su glagoljaši u svim biskupijama i hrvatskim naseljima - kako pod mletačkom tako i pod habsburškom vlašću.

To što je imao nasljednika utjecat će na sudbinu istočnih ugarskih krajeva, koji će još dugo biti odvojeni od onog dijela kraljevstva pod habsburškom vlašću, ali za prilike u hrvatskim zemljama neće biti od veće važnosti, jer Zapoljevci u njima više nisu imali nikakva utjecaja.