Vesela djevojčica Marta učenike vodi kroz izložbu i upoznaje čitatelja s Francima, franačkom kulturom, likom Karla Velikog te povezanošću Karolinga i Hrvata.

U Zapadnu Crkvu orgulje su uvedene u VIII. st., nakon što je bizantski car Konstantin V. god. 757. poklonio neke male orgulje s olovnim sviralama franačkom kralju Pipinu Malom.

U to je vrijeme Istra pripadala franačkom carstvu i u tom je sklopu 1040. godine postala zasebnom markom.

Istarski su gradovi slali franačkom vojvodi određene svote zlatnika, a Poreč se, zajedno s Pulom, nalazio na prvom mjestu s plaćenih 66 zlatnika.

Zahvaljujući Rabanu teološka škola u Fuldi postala je vodeća u Franačkom carstvu.

Ti su teritoriji ostali pod franačkom vlašću sve do sedamdesetih godina devetog stoljeća.

Mnogobrojna publika uživala je u nastavku sage o franačkom vitezu Orlandu, nećaku Karla Velikog koji je sada izrastao u najvećeg viteza kraljevstva.

Međutim, Parizu prijeti poganska opsada dok je većina Karlovih vitezova izvan zemlje, a vodstvo franačkom vojskom povjereno je Rinaldu.

Otok Brač je u to doba pod franačkom vlašću.

Vladarev je dvor uređen po franačkom uzoru.

Knezovi su do Domagoja više formalno priznavali franačko vrhovništvo, a od Branimira postaju sve samostalniji, proglašavaju se kraljevima i vladaju po franačkom uzoru.

Godine 623 58. u sastavu slavenske države kneza Sama, potom pod franačkom vlašću, a nakon raspada Franačke priznaje vlast Nijemaca (843).

Stjepan se obratio Pipinu (714 - 768), franačkom kralju.

Širenjem franačke vlasti potkraj 8. stoljeća prema europskom jugoistoku, hrvatski se prostor cijepa na područje pod franačkom i bizantskom vrhovnom vlašću, što će se još stoljećima održavati na odvojenost obale i zaleđa.

Tijekom stoljeća bio je dio Bizanta, pod vlašću Langobarda, franačkom vlašću te valšću Mletačke Republike (XIII.

Taj karakteristični element govori nam o franačkom pokrštavanju Hrvata.

Kraljem IX. stoljeća orgulje će i opet biti glazbalo koje se čuje i sluša i koje će od 1287. godine i Milanskog koncila, opsegom od 22 tona biti glazbalo kršćana Europejaca.To znači da su se i Hrvati, djelimice, našli u tom, franačkom, dijelu povijesno prve Europske unije.

Vladarev je dvor uređen po franačkom uzoru.

Knez Domagoj, uz pomoć neretvanskih gusara pomaže franačkom caru Ludoviku osloboditi Bari.

- 929. g.: kordopski emir Abd ar Rahman III. proglašava se kalifom, najvišom titulom u islamskom svijetu, nakon što je porazio autonomaške namjere islamskih vladara i uspješno ratovao protiv kršćana na sjeveru Pirinejskog poluotoka; titulom kalifa konkurira Bagdadskom kalifu - Abd ar Rahman III. gradi novu rezidenciju, izvan grada, nazvanu Madinat az-Zahra - Kordopski kalifat jedna je od jačih sila u Europi kalifi održavaju diplomatske odnose s Bizantom i s Franačkom državom - Kordopski kalifat zahvaća čitav Pirinejski poluotok osim njegovog sjevernog dijela - 1010. berberska plemena pod vodstvom Almoravida razaraju Kalifat i ruše Madinat az-Zahru od čega se Kalifat više nije oporavio - 1016. - 1023. Omajadi su zbačeni s vlasti - 1023. - 1031. ponovo su na vlasti, ali je ona ograničena samo na grad Kordobu - 1036.: posljednji kalif, Omajad Hiršam III. umire u progonstvu - kordopski kalifi:

To je crkva Sv. Spasa, iz devetog stoljeća, s najstarijim sačuvanim zvonikom u Hrvatskoj, koji svjedoči o franačkom utjecaju na pokrštavanje Hrvata.

Upravo je takav reljef iz krunidbene crkve kralja Zvonimira u Solin u s likom (hrvatskog) kralja na prijestolju s franačkom krunom na glavi, uz kojeg je dvorjanin, a na tlu podanik što se poklonio kralju.

U IX. st. franačkom prodoru bezuspješno se pokušao oduprijeti Ljudevit Posavski (819. - 822.).

Prva povelja tiče se Rižanskog sabora iz 804, značajnog za istarsku, hrvatsku i slovensku povijest, što je u 19. stoljeću zainteresiralo i europske medieviste koji se bave franačkom poviješću.

Vladali su Istočnom Franačkom (kasnija Njemačka) sve do 911. godine, isto tako držali su prijestolje Zapadne Franačke (buduća Francuska) uz povremene prekide, sve do 987. godine.

Primjer je takve analize poglavlje o franačkom misioniranju Hrvata: Katičić nam podastire odredbe franačkoga zakonodavstva o vjerskoj pouci i posebice o jeziku pouke.

Analizirajući njegova zapažanja o latinitetu na dvoru hrvatskoga kneza (uočio je da Trpimira njegovi podanici zovu regnum, a ne rex) i u bizantinskim dalmatinskim gradovima (da su stali pred cara kažu: Stetimus ante imperium, stali smo pred carstvo) Katičić nudi mali niz novih spoznaja važnih za razumijevanje naše književne i jezične povijesti: osim što ističe jednu osobitost našega srednjovjekovnog latiniteta, on pokazuje da je ona ista u zemlji hrvatske vlasti i u carskim dalmatinskim gradovima, a drukčija nego u franačkom latinitetu (zato je Gottschalk i uočava kao neobičnu).

Zadarski biskup Donat i dux Pavao početkom 9. st. nisu samo predstavnici Dalmatinaca na franačkom i carigradskom dvoru već i vođe nove dalmatinske politike koja je išla za što većom vlastitom afirmacijom i autonomijom.

Došavši iz Italije, Sionski red imao je svoje europsko središte u samostanu Orvalu, u Belgiji, tadašnjem Franačkom Carstvu, a bliskoistočno središte toga reda bilo je u Jeruzalemu, u Crkvi naše Gospe Sionske na jeruzalemskome brijegu Sionu.

Freske u Lagouderi navode cara Izaka Komnena, ali nastale su u vrijeme kada je car prodao Cipar franačkom vojvodi Guyu de Lusignanu, jer neke imaju odlike zapadnoeuropskog gotičkog slikarstva.