Kad sam još 70 - ih i 80 - ih češće pohodio Sarajevo, bilo kao sudionik književnih večeri u Skenderiji ili Gradskoj knjižnici, bilo snimajući dokumentarce, od kojih mi je posebno drag onaj za Ilco Film i munchenski BRD o sarajevskoj Zimskoj olimpijadi, koja danas kao da je uspomena iz zametene bajke, utihnule zajedno s krvavo srušenim Šeherom i njegovim tolerantnim življem, deset nacionalnosti, pet religija i stotina tisuća stanovnika koji su živjeli jedni uz druge, bilo da sam s Bracom i Nenom Dimitrijević odlazio na Jahorinu, ili s Davorinom Popovićem i Hajrom Bašićem obilazio kafiće i sarajevske krčme od? Pikola?,? Ferhatovića? i? Palate? do? Sirana?, gdje bismo već u devet ujutro, nakon propijene noći, znali naručiti zapečeni grah ili kuhanu ovčetinu i zelje i odmah nastaviti s pićem i druženjem, gotovo do iznemoglosti, tako da na jednoj književnoj večeri nisam mogao ni čitati iz? Epitafa?, pa je to morao učiniti podjednako omamljeni Hajro, i to začuđujuće dobro, jer mu književnost nije bila jača strana, kroz desetke takvih susreta i druženja koji se naziru u maglicama alkoholnog, oktanskog, erotskog i sentimentalnog isparavanja, dva su gastronomska utočišta bila iznimka, pa je i sjećanje na njih, trijezno i stvarno, kao da se sve odigralo jučer.