No, istodobno iz zla se pojavljuje i jedna nova aktivnost koja može postati pozitivna: simbol zarobljenosti koja povijesni dogačaj (ropstvo u Egiptu, pa izgnanstvo u Babilon) preobražava u shemu egzistencije kakva traži putove oslobočenja kao najvišeg izraza pokorničkoga iskustva drevnih Hebreja.

Kod starozavjetnih Hebreja pod odgojem i obrazovanjem uglavnom se podrazumijevalo učenje objave Jahvine volje Izraelu, poglavito poznavanje Mojsijeva zakona (Tore) i religiozne tradicije.

Prvi dio knjige Povijest plesa starih civilizacija posvećen je izučavanju plesa u Mezopotamiji, starom Egiptu, Grčkoj i Rimu, te plesu Hebreja, Etrušćana i Ilira.

Prije početka javnoga djelovanja Isusa je Duh Božji poveo u pustinju kako bi mu jasnije predočio viziju budućnosti za koju bi trebao oduševljavati narod Hebreja, koji će to kasnije prenositi na čitavo čovječanstvo.

Takvo usmeno pripovijedanje zapisali su ljudi Duha Božjega naroda Hebreja pred kraj Salamonova kraljevanja, dakle u 9. stoljeću prije Krista.

Kod Hebreja je postojala izreka: »Kamen što ga odbaciše graditelji postade kamen zaglavni.« To je novozavjetnim navjestiteljima bilo itekako poznato pa su navedenu poslovicu, kao i apostol Petar, primijenili na uskrslog Krista koji je od nekih bio odbačen, ali ga ja nebeski Otac postavio za kamen temeljac, ugaoni i živi za gradnju novoga duhovnog hrama od živoga duhovnog kamenja onih koji vjeruju u njega i koji su tu vjeru posvjedočili primajući krštenje.

Neimenovani pisac biblijske Knjige Mudrosti, promatrajući način života svojih sunarodnjaka Hebreja u Aleksandriji, žalio je što su se i intelektualci počeli sramiti vjere svojih pradjedova i napuštati je kao da je to nešto primitivno u usporedbi s mentalitetom grčke civilizacije i kulture iz koje je tada bilo u trendu prihvaćati mišljenje da ljudski život nema smisla te kako je nastao igrom slijepoga slučaja i da će smrću nestati kao da ga nikad ni bilo nije.

To se čini na spomen značajnoga i razdraganog Isusova ulaska u grad Jeruzalem pred blagdan Pashu (Pésah), koju je narod Hebreja svake godine slavio kao spomen na izlazak iz egipatskoga ropstva i sklapanje Saveza s Bogom na Sinaju.

Isusu iz Nazareta je bilo jasno što se je sve događalo kroz povijest ne samo Hebreja već i drugih naroda.

U pokajničkom iskustvu Hebreja kakvo je zabilježeno u Bibliji Ricœur prepoznaje tri glavne značajke grijeha: njegov realizam, njegovu kolektivnu dimenziju i njegovu moč djelovanja.

Pokorničko iskustvo Hebreja, mečutim, omogučilo je vidjeti da grijeh nije samo stanje, situacija u koju je čovjek uvučen, nego stanovita moč koja ga veže, drži zarobljenim.

Verdi: Zbor Hebreja iz opere Nabucco.

Izvodi Dječji zbor Osnovne škole " Dr. Ivan Merz " iz Zagreba Dječji zbor osnovne škole " Dr. Ivan Merz " iz Zagreba (škola koja se nalazi u zgradi u kojoj je umro Ivan Merz) otpjevao je ariju zbora Hebreja iz Verdijeve opere Nabucco, pod ravnanjem Ine Rajn-Simonišek uz klavirsku pratnju Slavice Erlih.

Kod biblijskih Hebreja postojala je »legalistička civilizacija« koja je snažno prožimala prijašnji život i pisca Poslanice Rimljanima iz koje je ulomak predviđen za razmišljanje ove nedjelje.

Starozavjetna religija naroda Hebreja bila je okovana formalističkim, neučinkovitim, bezdušnim obredima i ceremonijama.

Anđelko, ako mi netko sa teološkog fakulteta obeća makar počasni doktorat, napisat ću šta je Gospodin pisao po tlu, a ovo iz Hebreja upućuje na to.

Riječ spoznati znači u Hebreja (ostali nisu važni) iskusiti.

Ovonedjeljni liturgijski ulomak govori o prijelazu naroda Hebreja preko rijeke Jordana i početku ulaska u Obećanu zemlju.

Kod Hebreja je poznata kao Rosh ha Satan Satanina Glava.

Da je Isus organizirao pokret za nasilno obaranje rimske okupacije Palestine; da je obećavao istrjebljenje neprijatelja naroda Hebreja; da je jamčio revolucionarnu smjenu zemaljskih i nebeskih bogova; da je najavljivao brz i siguran procvat gospodarstva i bezbrižan način života - sigurno mu se ne bi bilo dogodilo ono o čemu nas izvješćuje Ivan evanđelist u ovonedjeljnom tekstu u kojem piše: »mnogi učenici odstupiše, više nisu išli s njime«.

Bog će Mojsiju biti vođom pri izvođenju Hebreja iz egipatskog sužanjstva, a njegovo bit ću ujedno je značilo i zapečaćenje tog prvog od svih budućih spoznavanja.

Ni jedna se svečanost Hebreja nije mogla mjeriti s onom što se održavala 15. dana mjeseca Aba (srpanj-kolovoz).

U svadbenim običajima starih Hebreja obredni su plesovi zauzimali važno mjesto.

Onda pođi sa starješinama Izraelaca k egipatskom kralju i reci mu: ' Došao nam u susret Jahve, Bog Hebreja.

Kabala je tajna nauka drevnih Hebreja.

No, zauzvrat dogača se historizacija i kerigmatizacija mita obje očite u razbijanju mitske cikličke strukture: stvaranje se pojavljuje kao prva etapa povijesti spasenja u stalnom kretanju prema naprijed, a povijest Hebreja posve izvan cikličkoga predočavanja vremena kakvo nalazimo u mitu.

Pisac liturgijskog teksta iz Staroga zavjeta, u novije vrijeme nazvan Treći Izaija, u ime svoga naroda Hebreja upravlja Stvoritelju molitvu kroz koju izražava materijalno i psihičko stanje posebno onog dijela naroda koji se povratio iz babilonskog zarobljeništva na opustošenu zemlju i u gotovo prazan i porušen grad Jeruzalem.

Riječju: podvrgnemo li tekst analizi u okviru onoga kako von Rad shvača " teologiju tradicija ", zaključit čemo da je ono što konstituira temeljni teološki diskurs Hebreja opetovano prepričavanje.

Kod naroda Hebreja nastojalo se očuvati svijest zahvalnosti što ih je Bog-Jahve izveo iz povijesnoga zlostavljanja i robovanja Egipćanima, te zato što ih je poveo i uveo u prostor slobode, u novu obećanu zemlju.

Povijest Hebreja, i to njihova najranija, opisana je u hebrejskoj Bibliji, posebno u Petoknjižju, poznatom kao Pet Mojsijevih knjiga ili Tora (Zakon).