- Ovaj zbornik predstavlja drugi Hegelov mini kongres na kojem se raspravljalo o državi i kulturi kod Hegela.

Mislim da je Hegelov apsolutni duh također nešto slično - apatraktni pojam umjetnog bića.

Zlo je i u nevinom pogledu koji svuda oko sebe vidi zlo., stalno iznova ponavljam i ponavljat ću čuveni Hegelov diktum.

Dakle, same stvari po sebi nije moguće spoznati, nego samo pojave istih.... rekao bi Manojlo Kantović, a Georgi Hegelov bi dodao da pojavnost nije " puka " pojavnost, već je to Stvar-po-sebi kao čista radikalna nagativnost čije prisustvo mora biti pretpostavljeno Ideji s ove strane, to jest, da " ova strana " može (subjektu) postojati samo ako pretpostavimo drugu stranu.

Hegelov hod apsolutnog duha kroz povijest?

Ono što se može predložiti ovdje iznova je Hegelov " beskonačni sud " koji uspostavlja spekulativni identitet te " beskorisne " i " ekscesivne " provale nasilja koja na vidjelo ne iznosi ništa drugo osim čiste i gole (" nesublimirane ") mržnje prema Drugomu s postpolitičkim multikulturalističkim univerzumom tolerancije razlika u kojoj se nitko ne isključuje.

Na ovaj mjerodavni Hegelov nalog već 200 godina pljušte rugalice i cinizam nemoćnih.

Time se na istim kulturnim osnovama i na istom izvoru, tj. na filološkim istraživanjima s početka 19. stoljeća, čiji je prominentni akter bio upravo prevodilac Gîte i Hegelov kulturni junak, Wilhelm von Humboldt, otvaraju dva oprečna filozofsko-historijska smjera za kontekstualizaciju Gîte u terminima suvremenih teorijâ diskursa: onaj modernistički, hegelovski, koji otvara put subjektivacije individuuma kroz objektivni duh, i drugi, postmodernistički, nietzscheanski, koji u objektivnom duhu vidi mehanizam potčinjavanja, strukturu koja prisiljava, zakon gramatike ili moć pravila.

Naime, za njegovo viđenje povijesti ideja sâm tôk svjetske povijesti odlučio je o tome da se stajalište za vrednovanje i usporedbu različitih kulturnih tradicija postavlja na evropsku stranu; evropski kontekst je taj koji kroz pitanje o drugom i historijski odnos prema drugom transcendira sve azijske horizonte (ruski, indijski, kineski, japanski), i stoga je azijska misao pojmljiva unutar evropske, a ne obrnuto; evropska misao je izraz povijesnog razvoja Evrope, a Hegelov filozofski sistem je suma toga razvoja.

U ÂťHegelovu panlogizmu koji istinsku prirodu stvarnoga i znanosti beskrupulozno žrtvuje misli o shvatljivosti svijetaÂŤ (GS IV, str. 223), filozofsko-povijesna hijerarhija, koja podređuje povijesne činjenice pojmu, još jednom dobiva svoj najdosljedniji izraz prije nego što pragmatične znanosti u drugoj polovici 19. stoljeća dovedu kraju povijesne spekulacije: ÂťSustav koji iz jedinstvene ideje dijalektički izvodi zaključke morao se u svim relevantnim točkama sukobiti s empirijskim znanostima.ÂŤ (GS IV, str. 242) Hegel ' žrtvuje ' Âťpragmatički kontekst povijesti svojoj historijskoj spekulacijiÂŤ. (GS IV, str. 200) Empirijski znanstvenici, međutim, Hegelov sustav izvrću naglavačke.

Dakle, imajući u vidu da je intelektualna elita sveta odavna upoznata sa Hegelovim sustavom i da to upoznavanje nije za svoju posledicu imalo nikakve pozitivne promene sveta, to je dokaz da Hegelov sustav nije imao značenje Jedine, Konačne i Apsolutne Istine.

Ona je u svojoj biti utopijska i kadra je probuditi u nama najdublju dimenziju, koja se ne identificira s praznom apstrakcijom niti s načelom reda, kao što su Platonovo ' ' Dobro ' ' ili Hegelov ' ' Duh ' ', nego se prije podudara s onim što je u nama najireduktibilnije, zapravo s raskorakom između nas i onoga što o sebi znamo, dakle s utopijom samih sebe.

U svom dotadašnjem promišljanju Marxova je ideja suštinski demokratska u Kritici Hegelovog državnog prava iz 1821. godine Marx ruši Hegelov koncept države kao apsoluta, te tvrdi kako je jedino narod konkretna i zbiljska država.

Jedan Hegelov učenik u mladosti je sročio formulu koja veli da su« filozofi do sada svijet tumačili, no riječ je o tomu da ga se mijenja ».

Jedan od njih je Davor Rodin koji je na Hegelovu kongresu u Zadru prije dvije godine predložio da se u Zadru osnuje Hegelov centar.

Kada će Hegelov centar u Zadru otvoriti svoja vrata?

Taj poznati ambivalentni Hegelov stav ovdje nas ne interesira ni sa stanovišta historije ideja niti političke korektnosti u kulturnim studijima; indijska filozofija je kod Hegela bila i ostala označena kao »misao Istočnjaka« koju, premda joj nipošto ne manjka dubokoumnosti, treba isključiti iz povijesti filozofije.

U tome se, kako s je s pravom davno primijetio i Veljačić, Hegelov stav nije promijenio. [ 12 ] U čemu se onda sastoji taj navodni zaokret u pogledu vrijednosti indijske filozofije nakon što se Gîtâ pojavila u prijevodu i sa esejem Wilhelma von Humboldta kojemu je Hegel posvetio »recenziju« na preko sedamdest tiskanih stranica?

Gospođa Cindy Sheehan, Caseyjeva majka, koji je poginuo u ratu u Iraku 2004., ne izrazava Hegelov stav o slobodi, ona je Sloboda sama, sloboda u njenom trećem sintetičkom obliku.

Hegel je, na posljetku, dao definiciju neprijatelja koju moderni filozofi obično izbjegavaju: on je običajna (éthique) razlika (ne u smislu moralnosti, nego u perspektivi apsolutnog života u vječnom bitku naroda), stranac koji se mora negirati u svom živom totalitetu Možemo pitati koliko se dugo Hegelov duh doista održao u Berlinu.

Protivnik pozitivizma i pristaša Hegelov - " neoidealist " i supokretač časopisa La critica.

Odbacivši Hegelov duh i licemjerni građanski moral, marksizam je širom otvorio vrata staljinizmu, maoizmu, polpotizmu i ostalim užasima koji i danas traju u, primjerice, Sjevernoj Koreji.

Književnosti koja se ne uzima ozbiljno, koja je raskrstila s iluzijom velikog romana i od sebe odgurnula spoznajni, Hegelov, moment.

Dilthey svoje historijske znanosti koncipira u stalnoj oprečnosti s Hegelovim filozofskim pogledom na povijest. Ä ak se i Hegelov zatvoreni sustav apsolutne cjeline pred očima historičara ' pretvara ' u povijesni ' svjetonazor '.

Hegelov filozofski zahtjev da se realnost tumači prema principu da Âťsvjetska povijest nije ništa drugo nego razvoj pojma slobodeÂŤ 10 je već Diltheyu potpuno stran i ne može se uskladiti s predodžbom pozitivističkih znanosti o sebi koja se javlja sredinom 19. stoljeća.

Nije samo Žižek taj koji nije čitao Hegelovo djelo Jenaer Realphilosophie [ Jenska realna filozofija ] (1805 - 1806.), jer bi inače na str. 273 našao epohalan Hegelov stav, koji glasi: Vječnost je misao vremena

Narod i povijesni sklop. filozofijsko-metafizički (« Hegelov ») pojam naroda ekspliciran je u knjizi Uvod u povijesno mišljenje, Prvi dio: Povijest u Hegelovoj filozofiji. povijesno mišljenje, kao nemetafizičko i transfilozofijsko, računa, u razlici spram metafizičkog pojma naroda, s narodom kao svjetsko-povijesno neupropaštenim. za filozofiju, kojoj je nemetafizičko i transmetafizičko povijesno mišljenje svojevrsna propedeutika, tu iskrsava pitanje nerođenog naroda (narod onog nerođenog), kojega bi plodonosno, narod-rađajuće filozofiranje u njegovu istinovanju istom imalo omogućiti.

Već je iz toga neposredno razvidno da je, kada govori o kraju umjetnosti, Hegelov kriterij kvalitativan, ne kvantitativan.

" (...) Bubner je daleko od toga da svoj odnos spram pojava suvremene umjetnosti odredi onom čestom i često tako dojmljivom kritikom kulture koja, najčešće toga nesvjesna, u osnovi samo varira davni Hegelov pravorjek o umjetnosti kao »bitno prošloj«.

Ti vjerojatno vjeruješ u znanje tvog mozga dok ja vjerujem u znanje mozgova svih ljudi koje nadmašuje nekoliko milijarda puta jedan individualni " genijalni " mozak, pa bio Herkalitov, Hegelov ili Marksov??