Istraživački projekt i izložba obrađuju niz zasebnih projekata i akcija koji se mogu podvesti pod zajednički nazivnik modernizacije, a da nikako ne pretendiraju na pisanje koherentne historiografije moderne arhitekture u regiji bivše Jugoslavije.

Lapidaran Tommaseov osvrt jedna je od zanimljivijih intervencija o pitanju književne historiografije prve polovice 19. stoljeća.

" Biografija ", gdje postoji određena veza između historiografije i literature, također i članak o stripu u kojem smo se bavili scenarijem za strip, a imamo i " Filmski scenarij ", " TV dramu " i " Radio-dramu "...

Nastao je na tradiciji tršćanske historiografije i kulture, koju je obilježio niz publikacija: Archeografo Triestino (1829 37), La Favilla (1836 46) te Kandlerovi Atti Istriani (1843. i 1846).

Isprva sam mislio da se radi o pseudonimu nekog blogera portal-historiografije i Facebook povjesničaru, ali sam otkrio da se stvarno radi o naučnom savetniku Instituta za savremenu istoriju iz Beograda, sa simboličnom adresom na Trgu Nikole Pašića.

Napomenuo je kako Vuković piše o kontroverznim temama iz hrvatske povijesti te propituje činjeničnu utemeljenost postavka dosadašnje komunističke historiografije.

Na hrvatskom tržištu knjiga prisutna je od 2001. godine, i usprkos relativno kratkog razdoblja djelovanja, objavila je niz važnih djela hrvatske i svjetske historiografije te metodike nastave povijesti.

Smatram da se i " Pripovjedača " i " Teze o filozofiji povijesti " može čitati kao dvije teorije šutnje proizašle iz dva svjetska rata: " Pripovjedač ", tekst napisan 1936 godine retrospektivno je i eksplicitno povezan s Prvim svjetskim ratom, a " Teze o filozofiji povijesti " koje je Benjamin napisao malo prije svoje smrti 1940 godine, predstavljaju njegovo najdublje promišljanje naravi povijesnih događaja i zadaće historiografije u kontekstu razvoja događanja na početku Drugog svjetskog rata.

Ova problematika i taj oblik četničkog terora jedna je od najneistraženijih tema hrvatske historiografije o Drugom svjetskom ratu.

Budući da dolazite iz područja filozofije znanosti i filozofije uma kakvo je Vaše viđenje suvremene hrvatske historiografije?

Ili smatrate da još uvijek robuju stereotipima o hrvatskoj povijesti kakvi su naslijeđeni iz jugoslavenske historiografije?

Riječ je o dvije rasprave (Klaićev udio u rasprama hrvatske i mađarske historiografije i O medievističkom radu Ive Mažurana), koje s različitom intonacijom prikazuju rad dvaju istaknutih medievista, te o iznimno korisnim raspravama (Pregled objavljenih izvora za povijest 15. stoljeća, s osobitim obzirom na Slavoniju i Srijem i Mogućnosti istraživanja crkvene povijesti Slavonije u srednjem vijeku), koje su autoru očito poslužile kao predradnje sustavnijim istraživanjima slavonskog srednjovjekovlja.

Na drugoj strani pak, najprominentniji bizantolog sa posebnim kompetencijama za modernu hrvatsku povijest, sveučilišni profesor Dr. Ivo Goldstein, savjest hrvatske historiografije, nesuđeni hrvatski akademik, ali po svoj prilici predistinirani hrvatski veleposlanik, smatra da se ovaj događaj treba obilježavati kao povijesnu vrijednost i da isti mora biti uzor hrvatskoj javnosti.

GK: Iako je već bilo riječi u dosadašnjem razgovoru, kako Vi ocjenjujete sadašnji trenutak hrvatske historiografije?

U oba slučaja, autori se vrlo kratko osvrću na razvoj poslijeratne nastave povijesti u kontekstu onodobnih političkih prilika, no njihove prosudbe uglavnom nisu utemeljene na analizi izvornog materijala već na osobnim dojmovima. [ 5 ] Problematika nastave povijesti u istraživanom razdoblju tijesno je povezana i s razvojem hrvatske i jugoslavenske historiografije, bez čega je nemoguće razumjeti niz pitanja poput angažmana povjesničara na radu programa i udžbenika, izradu Historije naroda Jugoslavije, pitanja odnosa partijske i profesionalne historiografije itd.

Osim već spomenutih radova Dimića i Antoljaka, pri izradi ovog rada poslužili su pojedini tekstovi nastali u istraživanom razdoblju koji su istovremeno služili i kao izvori i kao literatura (poput, primjerice, publikacije Deset godina jugoslavenske historiografije [ 6 ]), kao i nešto kasniji pregledi razvoja hrvatske historiografije iz pera Jaroslava Šidaka. [ 7 ] Za razumijevanje kasnijih (post-jugoslavenskih) stavova i gledišta povjesničara o razvoju hrvatske historiografije u istraživanom razdoblju (nerijetko s posve suprotnih, pa i suprotstavljenih, polazišta) korišteni su radovi i rasprave objavljeni nakon 1990. godine, no taj aspekt nije bio u primarnom fokusu ovog rada. [ 8 ] Od velikog značaja za ovaj rad bilo je istraživanje Magdalene Najbar-Agičić provedeno u okviru doktorskog rada o hrvatskoj historiografiji od 1945. do 1960. godine. [ 9 ] Ljubaznošću autorice, dobila sam na uvid njezina istraživanja i prije nego što je rad bio dovršen i obranjen, pa je to umnogome pomoglo razumijevanju veza i odnosa između historiografije, nastave povijesti i politike povijesti.

Prof. Adam Manikowski iz Varšave je pak čitao rad svojih kolega Jaceka Kochanowicza i Anne Sosnowske o poljskoj ekonomskoj historiografiji, najzanimljiviji iz perspektive naše nacionalne historiografije.

Povjesnièar Ljubomir Antiæ tu je knjigu ocijenio kapitalnim djelom hrvatske historiografije.

Profesor Smiljanić spada u onaj red naših povjesničara koji je neprestano pratio dostignuća svjetske historiografije i to ne samo iz onih područja na čije se istraživanje u svom znanstvenom radu uže opredijelio, već i iz svih ostalih.

Takvo očito i jadno toleriranje sumrak je današnje hrvatske historiografije.

Ines je objavila brojne članke o političkim i ideološkim inscenacijama arhitekture sovjetskog-tipa, o ' prekrajanju ' urbane historiografije kao i odnosu urbanihplanera sa Zapada prema socijalističkom nasljeđu u Istočnoj Njemačkoj.

Unatoč visokim godinama autor je pripremio drugo izdanje te načinio mnoge dopune i ispravke prvog izdanja, dodavši svoj zadnji objavljeni rad " Renesansa hrvatske historiografije " (1996.) i tako zaokruživši svoje djelo.

Smatra kako svatko tko se želi baviti poviješću hrvatskoga naroda kao znanošću mora ponajprije znati razvoj hrvatske historiografije, jer će dobiti jasan uvid u historijsku metodu prošloga vremena i ujedno postići opširan pregled i objektivnost u proučavanju tuđih mišljenja i ideja.

Jaroslav Šidak, koji je predavao Povijest hrvatske historiografije na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, autor je članka " Historiografija hrvatska " u Enciklopediji Jugoslavije (sv. 4, 1960.).

Ostaje naglasiti kako se radilo o skupu važnom za promišljanje hrvatske historiografske tradicije, koja je zapravo podijeljena upravo između tradicije francuske i njemačke historiografije.

Organizatori se također nadaju kako su potaknuli veze između hrvatske i francuske historiografije, naročito jer je u pripremi zbornik koji će okupiti ne samo izlagače na ovom okruglom stolu, već i šire, kako hrvatske povjesničare, tako i one inozemne francuske, ali i stručnjake izvan francuske historiografije na koje je utjecala upravo francuska historiografska tradicija ili su njeni proučavatelji.

Znanstveni kolokvij posvećen ujedinjenju Italije u 19. stoljeću okupio je povjesničarke i povjesničare iz talijanske historiografije koji se bave talijanskom modernom i suvremenom poviješću (Piero Brunello sa Sveučilišta u Veneciji, Gian Luca Fruci sa Sveučilišta u Pisi, Massimo Baioni sa Sveučilišta u Sieni), te hrvatskom i talijanskom poviješću (Monica Priante, Sveučilište u Zagrebu, i Stefano Petrungaro, Sveučilište u Padovi), kao i hrvatske povjesničarke i povjesničare (Andrea Feldman, Drago Roksandić i Mario Strecha sa Sveučilišta u Zagrebu) te povjesničara umjetnosti (Frano Dulibić, Sveučilište u Zagrebu), koji su svoja izlaganja posvetili hrvatsko-talijanskim temama.

Akademik Tomislav Raukar je izdanje Govora za Hrvatsku nazvao svečanošću hrvatske historiografije jer se dugo čekalo na njegovo cjelovito izdanje, nakon što je Vedran Gligo još 1983. godine u Splitu izdao Govore protiv Turaka ali bez govora Bernardina Frakapana Modruškog.

Laić nije autor jednostrane srcedrapateljne historiografije na kakvu smo navikli iz prošlih vremena, njegovo djelo s osjećajem za autentično progovara o prilikama i neprilikama, o dobru i zlu u Domovinskom ratu, čega je bilo na objema stranama, bez obzira što je nedvojbeno da primarnu odgovornost snose oni koji su žudjeli za rehabilitacijom četničkih Moljevićevih planova restauriranja Jugoslavije.

Svjestan pristranosti istar. talijanske historiografije, već je prije I. svj. rata počeo proučavati pov. literaturu, a napose arhivsku građu pohranjenu u župnim arhivima.