Naime, kao što obrađeni ustavni dokumenti nisu mrtvi, u sebe zatvoreni skupovi više ili manje obvezujućih normi, nego deskriptivno-preskriptivne jezične (značenjske) tvorevine neraskidivo povezane s tadašnjim društvenim, idejnim i političkim okruženjem, kojega se uzročno-posljedični utjecaj na razne načine proteže do naših dana, tako je i za njihovo što potpunije razumijevanje potrebno posegnuti ne samo za pravnopovijesnom, nego i za pozitivnopravnim strukama (poglavito ustavnim i upravnim pravom), naravno i za historiografskim, politološkim te filozofskim pristupima različitih predznaka.

Tuđman protiv teze o povijesnoj krivnji Katoličke crkve U knjizi Bespuća povijesne zbiljnosti, koju je pripremao od ranih 80 - ih, a objavio 1990., Tuđman se odlučio i za podužu raspru o ulozi Katoličke crkve u novijoj hrvatskoj politici. [ 1 ] Treba odmah istaknuti da je među važnim historiografskim pitanjima koja je prvi pokrenuo i pitanje navodne negativne uloge Katoličke crkve u Hrvatskoj.

Kavanjin), u Fortisovu " Putu po Dalmaciji " u obilnoj mletačkoj korespodenciji (Grga Novak), zatim u historiografskim djelima Manfreda Makalea, fra Petra Kaera, don Krste Stošića i drugih.

Doduše, budući da je slika cara koji moli u crkvi i izočan je s bojišta bolje odgovarala raširenoj predodžbi o tome kako bi djelovao jedan ranobizantski vladar, taj je opis našao svoje mjesto u suvremenim historiografskim prikazima bitke kod Murse.

Dramaturški povezujući dvije novele, Marušić film prvo počinje Dugom, da bi se na zaplet Alkara premjestio dugim historiografskim ekskursom koji se doima kao da je ispao iz TV kalendara... potom iznebuha počinje tumačiti pravila Alke... da stvar bude gora - uvezao posve nepotrebnom i banalnom okvirnom, igranom scenom.

Što se niječe u historiografskim radovima?

No autorica se historiografskim pristupom ne koristi samo kao sredstvom za analizu postoje ć eg stanja nego i za njegovu kritiku, primjerice u ocjeni važnosti Ivana Kozarca i literarne Slavonije: Premda je napisao nekoliko književnih djela antologijske vrijednosti, položaj Ivana Kozarca u hrvatskoj književnoj povijesti ukazuje na status drugorazrednosti, provincijalnosti i inferiornosti ne samo njegova opusa nego i kontinentalnoga književnoga diskursa prema mediteranskom književnom diskursu. Tekst o Kozarcu uvršten je uz još nekoliko č lanaka o mikrotoponimima vinkova č koga predgra đ a Krnjaša i zavi č ajnoga predjela Šokadije, gdje se slavonska književnost pobliže razmatra kao tematski č vrsto povezana s tlom barem od trenutka kada je Relkovi ć ev Satir pokudio Slavonce zbog njihova odnosa prema zemlji nakon odlaska Turaka.

Kakve je sve negativne recenzije u historiografskim krugovima pokupio Goldstein mlađi pravo je čudo kak ima obraza i dalje pisati svoju kvazi povijest.

Da se i ne govori o pučkom sjećanju, folkloru i historiografskim izvorima, što je dublja tema.

Na temelju analize glazbenohistoriografskih tekstova iz 19. stoljeća, bibliografija kojih je predstavljena u Popisu izvora, a potom i njihove valorizacije zasnovane na usporedbi s relevantnim izvorima toga doba i na suvremenim historiografskim postignućima, potvrdilo se dosadašnje mišljenje o Franji Kuhaču kao utemeljitelju hrvatske glazbene historiografije.

Posebno su uvjerljivi pokazatelji i pojašnjenja u historiografskim, politološkim i demografskim djelima, koji dokazuju dugotrajnost i koncepciju velikosrbijanskog projekta.

Uzrok tomu mogao bi se pronaći u tradicionalnim teleološkim historiografskim konceptima po kojima je povijest svojevrstan proces progresa ljudske (maskulinom vizurom definirane) racionalnosti, dok se " ženske stvari " i " ženski posli " doživljavaju iracionalnima, trivijalnima, regresivnima i oprečnima istinskim modernizacijskim tendencijama.

Prvi je zahtjev da se u proučavanju Biblije također primjene kritički i filološki kriteriji, općeprihvaćeni u historiografskim istraživanjima.

Totalitet definiran na Jenkinsov način uvijek će nam izmicati (ta ljudi smo, ne bogovi), a dobrim dijelom i ona vrsta sigurnoga znanja koju pripisuje prethodnim historiografskim nastojanjima s istih bi se polazišta, primjerice, moglo tvrditi da ni o suvremenoj Kini nemamo baš nikakvih, kako ih Jenkins zove, certističkih spoznaja (možda je cijela ta kineska država o kojoj izvješćuju novine tek bauk kojega su europski kapitalisti, eto, izmislili kako bi radnike lakše držali u pokornosti?).

Drugi istaknuti povjesničar ovoga doba je Pavao Ritter Vitezović (1652. 1713.) s njegovim kratkim djelom od svega 32 tiskane stranice pod naslovom Oživljena Hrvatska (Croatia rediviva regnante Leopoldo Magno caesare, 1700.), ali i s drugim historiografskim djelima, kako proznim tako stihovanim, od kojih su neka ostala u rukopisu.

Onima koji su za nj već čuli, ili o njem čitali jedan od prvih tekstova o toj temi objavio je Charles Jelavich (Slavic Review, Chicago, 1962, br. 2), zadnji i najpotpuniji Jasna Ivančić (Studia lexicographica, Zagreb, 2007, br. 1), a i sam sam je pokušao povezati s novijim historiografskim pristupima (Biobibliographica, sv. 1, Zagreb, 2003) pretpostavljam, i sama će ta informacija biti dostatna.

To se prema historiografskim podacima moglo dogoditi na Posljednjoj večeri; ili možda kad mu se prema bibliji ponudio mokri ručnik kojim mu je obrisano lice dok je bio na križu.

Ve ć kada se prvi put pojavi dramska osoba Miroslava Krleže na sceni, nama ć e se ta historija, o kojoj govori redateljica predstave, u č initi malo sumnjivom jer niti je vidovdanski mit progutao maloga Krležu u kojemu bi on bio slijepa pjega, niti je Meštrovi ć, prema samim historiografskim podacima, ostao predugo zaljubljen u takve mitologije.

Svojim historiografskim djelima Vitezović nastavlja na tradiciju ne samo antičke nego i humanističke historiografije, domaće i strane, posebice Lučića i Orbinija, ali i nekih sjevernohrvatskih povjesničara.

Pokazalo se, naime, da osim onih istraživača tematski uže vezanih uz jadranski prostor ranoga srednjovjekovlja, prije svega povjesničara posvećenih ranoj prošlosti Venecije, Dalmacije i Istre (koji su uostalom i činili većinu izlagača) tema nije ostavila dubljega traga u međunarodnim historiografskim krugovima (mimoilazeći starije iznimke poput F.

Utemeljio ga je na vjernoj rekonstrukciji povijesnih zbivanja, osobnim arhivskim istraživanjima povijesnih vrela i autentičnih dokumenata te historiografskim spoznajama.

Pritom se služio historiografskim spisima i dokumentima a prenio je i niz izvornih narodnih pjesama koje su pridonijele popularnosti djela te je objavljeno u više od 30 izdanja.

Svaki iole obrazovaniji čovjek u današnjoj Hrvatskoj mora osjetiti nelagodu kada ne samo u tisku, već i u politološkim, historiografskim i inim tzv. stručnim tekstovima, susreće toponime, hidronime, oroniome, patronime, pa čak i nazove cijelih ukrajinskih pokrajina - onako kako su ih preimenovali u Moskvi ili Beču.

Ovo je knjiga koju među brojnim historiografskim prinosima treba okarakterizirati kao altruističku i ta će joj njezina karakteristika osigurati dugovječnost.

Vjerojatno će to ići i ka historiografskim radovima sa pretenzijama na znastvenost (povjesničar sam, osim filozofa, po obrazovanju, ali na povijesne teme objavljivao sam samo eseje).

Ono što je, po Ricœuru, zajedničko različitim (historiografskim, fikcionalnim, biblijskim) tekstovima jest, u trijadi - autor-tekst-čitatelj - koja tvori svijet teksta, interpretacija samoga rada teksta, dinamičkog identiteta unutar kojega se strukturira integrirajuće djelovanje svih njegovih elemenata.

Autor disertacije upozorava na marginaliziranje i nijekanje takvih i sličnih činjenica u historiografskim djelima te napominje kako niti danas nije rijetkost da pojedini historiografi niječu mnoga dobra djela učinjena od strane klera.

Temeljeći studiju na pouzdanim filološkim i historiografskim metodama, Deković upozorava na iznimnu žilavost riječkoga glagoljaštva kao duhovne i intelektualne potreba gradskoga stanovništva te simbola hrvatskog identiteta u kontekstu nepovoljnih i glagoljaštvu nesklonih stranih vlasti ali i domaćih političkih čimbenika, svjetovnih i crkvenih.

Održavanje kolokvija potaknuto je objelodanjivanjem triju svezaka zajedničkih njemačko-francuskih udžbenika povijesti (Europa i svijet staroga i srednjeg vijeka, od 1815. do 1945. godine te poslije 1945. godine) koji svojim historiografskim, pedagoškim i metodičkim pristupima zavređuju biti stručno predstavljeni i raspravljeni u hrvatskoj javnosti.

Zato ne čudi što se isto ono iskrivljavanje perspektive kakvo poznajemo iz vlastita privatnog suočavanja s bilo kojim skupom umjetnina javlja i u znanstvenim historiografskim istraživanjima.