Hodam ulicom koju sam prehodala nebrojeno mnogo i sve je isto i ništa nije isto.

I zato, hodam ulicom i pjevam jednu novokomponiranu stvar, koju je napisao jedan dipl.ing. gledajući Star Trek, a ide ovako:

Moja vjera mi ne nalaže da gola hodam ulicom ili da se žvalim s kim na ulici ili slične stvari.

Miholjsko leto.... hodam ulicom u ritmu valcera, plešem po livadi mada ga ne znam plesati.

Ali ipak se igram kulerice i ne vadim nista iz torbe dok hodam ulicom.

Izađem iz škole.. hodam ulicom.. s mickom.. i komentiramo mi kak nam se Tina izgubila, i skontamo nakon kojih 10 min da je iza nas.. al ok.. lol..

Hodam ulicom i nosim njen lik u mislima.

upravo sam skončala s terapijom koja me učinila otvoreno gnjevnim adolescentnom, koji besciljno sluša nirvanu obložen salom generated by podravka, slastičarski odjel. što i nije tako loše jer sam bila izgubljeni, tužni adolescent. nakon što sam drugi put pala vozački nisam napravila darmar i sjedinila se o tuđi trošak s ogradom, bez ograda, nego sam zaplakala. ali, loše je. jedva hodam ulicom ilicom. vukovarsku podnesem. osjećam svaki suvišni gram (od njih sedam tisuća) kao praskajući deformitet. iako, sad sam više nego ikad skulpturalna. ne znam to nositi. jedemu, najbolju liniju donosi anksiozni poremećaj ujutro: tresavica u krevetu, nagon za riganjem pri vršenju nužde. hranjenje mačke, koju mrziš jer nije pokojni, vjerojatno tvoj posljednji mačak, sumnjivim konzervama. nagon za riganjem dolazi dvaput. šetnja s majkom od koje se ne odvajaš jer ti je potrebna da te razuvjeri da se nećeš ubiti. žareće senzacije u tijelu prestaju jednom kad uloviš ritam. doručak koji nekako prožvačeš. onda čekaš što će biti ostatak dana, dronjku dana - scenarij se ponavlja. pokušavaš jesti, spavati. noći su mučne, jer opsesivne misli i dalje misle.

Pa čak i kad hodam ulicom proučavam fotografije na jumbo plakatima: D.

hodam ulicom.... nitko mi ne ide u susret..... dozivam.. nitko me ne čuje..... samo ti hodaš korak ispred mene.... a uhvatiti te ne mogu...... predaleko si... nikako da stignem do tebe........ dijeli nas dosta toga...... ali nije važno.....

Najvise zelim nauciti bolje gledati i razviti ' fotografsko oko ': da dok hodam ulicom uocavam razne detalje koje bi mogla slikati.

Kada molim Krunicu, zamišljam da se obraćam našoj Majci Nebeskoj, zamišljam da je gledam i da Ona mene vidi, želim zadržati te misli dok je do kraja ne izmolim, ako mi se pred očima počnu pojavljivati mobiteli protresem glavom i zažmirim, začepim uši da ne čujem i nastavim i onda pomislim kako bi bilo lijepo u takvom raspoloženju ostati, zamišljati da me promatra dok hodam ulicom a moj Anđeo je iznad mene i pazi na moje korake i onda zamišljam kako bi samo želio raditi ono što bi se njima svidjelo, skroz dok se jednoga dana, ako Bog da, stvarno ne upoznamo i sve ostalo je samo prah i pepeo, samo magla koja mi neda da tu sliku sačuvam pred očima i buka koja mi ne da čujem svoju Majku i svog Anđela, jer u toj magli i buci njihov nježan šapat se izgubi, on se kroz njih ne može probiti, ne može do nas doprijeti, možemo čuti samo jeku koja se od nekih zidova odbija, poput riječi koja je napola izgovorena, ili naslutiti misao koja je poput iskre zabljesnula i odmah se u mraku ugasila.

Da hodam ulicom, i iza ugla se sudarim s pravom.

Nije da hodam ulicom i širim viruse.

Slobodno i besplatno sam se upisao u srednju i kasnije i potpuno slobodno završio životno školovanje.Nikada me milicija nije pitala što hodam ulicom, nikada.Niti mi je netko naredio da stavim neko obilježje na sebe dok idem ulicom.

Pozdrav u ove kasne sate svim blogerašima... kao sto rekoh, vrijeme je da nesto napisem nakon godinu dana.. znaam da sada psujete, reko zar opet? opet onaj zbunjeni majmun ce svoje gluposti pisati, itd.. haaa? ma hajdee, nisam valjda tako strasan i dosadan.. bar se nadam.. nego da se bacimo na temu... evo pingvini mi kucaju na prozor.... hahah.. pa ovo vani je užas... jaja mi zveckaju dok hodam ulicom ubundan kao da se na antariku spremam krenit... sjecam se Bozica, pa napisao sam prije godinu dana mislim, Bozic bez snijega kao žena bez grudi..... tako se i ovaj Bozic ponovio... al mjesec i kusur dana poslije, ledeno doba broj 2..... eno kromanjonci vrište i trce po šumi... ja kad bi s nekim pricao sada vani, pola rijeci bi se zaledilo u zraku.... jos najavljuju isto vrijeme sljedeci tjedan..... kud ces gore... veseli me samo to sto se jos malo proljece blizi pa se nadam da ce biti toplo... zasluzili smo nakon svega ovoga sunce.... cistio snijeg jucer, sve zaledilo, nakon toga nisam mandarinu mogao ogulit koliko si mi prsti ošli... da se vani porezem, crvene kocke leda bi ispadale: D... grozno, a nista, eto kratko o tome, pisat cu jos kao u stara vremena, samo da uhvatim ritam...:) pozdrav svima

Pa ono, hodam ulicom i seksam se sam sa sobom.

Naime, kada hodam ulicom zagrljena sa svojim dečkom, nitko me neće gađati kamenjem, vrijeđati ili mi prijetiti, neću dobiti otkaz zbog dvoje seksualne orjentacije i mogu birati hoću li se udati ili ne, mislim da bi svi građani i građanke trebali imati ta prava.

I, eto, na rubu Ivankova hodam ulicom njegova imena i prisjećam se svojedobnih razgovora.

Pa nema ništa loše u malo mjerkanja, ja u biti nesvjesno skeniram prostor oko sebe u potrazi za nečim zgodnim i finim, recimo kada hodam ulicom a gužva je okolo, onda se zna desiti da se pogledi ukrste pa varnice bljesnu, to mi je napaljujuće.

Hodam ulicom, tišine nema ni za lijeka.

Hodam ulicom već tričetvrt sata i nekako me obuzela žeđ.

Nitko nikada meni nije rekao da je moja, baš moja dužnost, da se odreknem onog što mi je najdraže da bih se zaposlio nekim poslovima koji su takvog karaktera kao što je politika. () S druge strane naravno, često dok hodam ulicom, dok vozim kola ili dok me voze kolima, prisjetim se svojih papira, ima ih puno () koji su u beskrajnom neredu porazbacani (), ali od kojih je svaki nastao s idejom da će to jednom biti tekst.

Hodam svojom ulicom sa glavom pognutom, sa stotinu misli koje žubore poput potoka, hodam ulicom sa svojim brigama, hodam ulicom sa zatvorenim očima.

Hodam ulicom, obično popločanom otkad nema Đonija da me vidi makar i kradom, i svi me zaustavljaju i pitaju: Ideš na Brenin koncert?

Dobro, evo ja ću izbrati da hodam ulicom pravo, pa probaj mi presjeći put.

Ivona: Hodam ulicom polako sama, oko mene sama tama.

Mora da sam poput njih jer već dugo hodam ulicom s čepovima za uši.« Pisao je tako Ernesto Sabato, argentinski pisac jako malo prevođen u Hrvatskoj, a zahvaljujući Željki Lovrenčić prevedena je knjiga »Otpor« iz koje je i navedeni citat.

Zato sada, kad hodam ulicom i vidim prodavača Uličnih svjetiljaka, uvijek kupim njihov časopis.

Npr. hodam ulicom i skrenem desno, u paralelnom svemiru bi skrenio lijevo, u drugom paralelnom bi se spotakao i ozlijedio lakat, u 4. bi poginuo od auta, u 5. bi našao novčanik, u 6. bi sreo starog prijatelja i sl?