Bolić je to dakako zgodno upotrijebio, te je u svom časopisu ne samo Kolačeka, nego svu njegovu stranku, načela joj i ciljeve izvrgao ruglu beznačajnosti, te je Hojkić, vođa Kolačekove stranke među đacima, imao velike i teške borbe protiv oštrih i bezobzirnih navala Puškarica i Jelenčića.

Makar je već kasno bilo, ipak još pođe Hojkić iz kuće.

Hojkić se neizrecivom indignacijom obazre za ovim »prostakom«, ali požali, što nije cilindar uzeo, jer bi taj bio zacijelo tako »imponirao«, da bi mu se svatko s počitanjem bio iz daleka ugnuo.

Hladni Hojkić kao da je upravo gorio.

To si je Hojkić sam naručio i posebice zahtijevao, da se taj vijenac pridade.

Bolić mu dokazivao, kak Hojkić nije ništa bolji od Volića, a Volić nije nego posljedica »ilirizma«, »jugoslavizma«, »austrijanštine« i »madžaronštine«.

Ljutilo ga, što se Hojkić ovako miješa u njegove stvari, - no ne usudi mu se ništa odvratiti.

- Napokon Hojkić misli, da je onako po zemlju dobro, kako on radi.

- Molim, gospodo mir - dostojanstveno se oglasi predsjednik Hojkić, a vi, gospodine, nastavite.

»Al Hojkić je beznačajnik, sebičnjak, on je izdajica, ti si ga sam javno takvim proglasio« - javljala se opet ona skrovita strana duše.

Pa napokon, Hojkić mi neka bude prva ljestva.

Iz daleka čuo se po pločniku korak, na što Kačić ostavi svoje mjesto, šapnuv: »Nije li to Hojkić?« I zbilja nije se prevario.

Krešimir ostade postrance, jer je znao, da je Hojkić na čelu pokretu.

Ma koliko trpilo njegovo rodoljublje, on se nije mogao oduševiti za pokret, koji je Hojkić predvodio.

Bijahu među njima i Jelenčić i Kačić i Hojkić, a postrance Volić.

A Hojkić ima lica, da to brani.

Na trećoj strani lista čitala se je pod rubrikom »javna očitovanja« izjava Petra pl. Kačića, koje je glasila onako, kako mu je Hojkić predložio bio, tek nešto jasnije i krupnije, te nije moglo apsolutno nikakve sumnje biti o njegovu političkom »vjeroispovijedanju«.

Hojkić nije stupio u državnu službu, nego se pripravljao za rigoroze, pa je ostao u neprekidnoj svezi s akademijskom mladeži, te je prema spomenutoj promjeni nastojao uplivati na nju.

Kačić je još više proklinjao Hojkića, čuvši, kako bolesnica uvijek o njem bulazni, a tek da je znao, da je Hojkić riječ svoju zadao Tinki, da joj se zavjerio vječnom ljubavi

Kad je Hojkić poslije nekoliko tjedana došao u posjete i kraj sve manjkavosti prave finoće (Tinka si morade priznati, da mu se poznaje seljački rod) pokazao se ipak veoma uljudnim i ljubaznim, postane mu djevojka još sklonija.

Od sada joj bješe Petar Hojkić za cijelo najzanimljivija ličnost u čitavom Zagrebu.

Kod večere onako slučajno napomene, da joj se je Hojkić tužio, da bi trebao u svojoj odvjetničkoj pisarni mlada čovjeka, a ne može nigdje pravoga naći.

Hojkić na sreću nije toga opazio, jer bi ga to bilo za uvijek raskrstilo s gospođom Ninkovićkom.

Još više s toga, što su u isto vrijeme kad je Hojkić slavio vladajuće stanje i tvrdio za nj sigurnost i obezbjeđenost narodnosti i samoodluke u domaćim stvarima, izišle spomenute odredbe, te je svatko držao, da radi toga smije najmanje vjerovati njegovim tvrdnjama.

Hojkić mu bude još nesnosniji i neugodniji.

Dosada se ljutio na dvojezične tiskanice te je već u njima nazirao povredu zakona i narodnoga prava, a kud i kamo više razjedi ga ova dopisnica, pa gotovo izvan sebe usklikne: »Oh, Hojkić brani ovo.

Uostalom de gustibus non est disputandum - I Hojkić otpusti Kačića.

- Jest, jest, divljaštvo - potvrdiše u jedan put Salajiću i Kolaček i Hojkić i profesor.

Hojkić pomnjivo zamotao svoju u kočiji već smještenu mladu u bogatu, krznom opšivenu mantiju, a zatim lako i sretno skočio k njoj.

Hojkić primi goste preljubazno, skočivši sa stolca, i odvede ih u kabinet.