Ne bavi se, ne daj Bože, ni proučavanjem književnosti (osim što neizmjerno uživa u klasicima kao što su Hrabal i Miljenko Smoje).

Verovatno je to Kundera pisao, možda je i Hrabal, no priča ide otprilike ovako: kada su Rusi okupirali Čehoslovačku, pripovedač nije mogao da oprosti svojoj babi što, za razliku od svih ostalih, ni pet para nije davala za ruske tenkove.

U četvercu su bili Miroslav Neting, Dragutin Benetković, Milan Pichler, Franjo Hrabal i kormilar Janda Gustav.

Djeca su, zna to svaki roditelj, a majke pogotovo, od prve sekunde beskrajno sebična ljudska bića, " potomstvo zlo i nezahvalno " (kako kaže Hrabal).

Strogo kontrolirani vlakovi Svjetsku slavu Bohumil Hrabal doživio je novelom Strogo kontrolirani vlakovi, a istoimeni film Jiria Menzela nagrađen je Oscarom 1966. godine.

Sam Hrabal, koji je sudjelovao na scenariju za film, tvrdio je da mu je film draži od novele.

Bohumil Hrabal, jedan od najvećih i najosebujnijih europskih pripovjedača druge polovice 20. stoljeća, rođen je 1914. godine u Brnu.

Iako premalo cijenjen i gotovo omalovažavan, Hrabal je ostao u Češkoj do smrti, gdje je provodeći dane u svojoj omiljenoj praškoj pivnici Kod zlatnog Tigra, na svoj osebujan i jedinstven način sudjelovao u svim političkim promjenama svoje zemlje.

Svijet promatran odozdo Nemilosrdan u osudi ljudske gluposti, u svojim romanima prepunima karakterističnog češkog humora, Hrabal ispisuje priče o jednostavnim životnim radostima, njegovi su likovi obični i nevažni mali ljudi, a sve se odvija unutar krutih i totalitarnih političkih sistema.

Hrabal je sada dostupan i u hrvatskom prijevodu zahvaljujući pothvatu izdavačke kuće Hena Com.

O toj je strasti Hrabal pisao u više navrata.

Osim tog " obiteljskog ", dadaističko-burlesknog opusa (nastalog u vrijeme kad mu je, kako sam kaže, Hrabal bio stric), s vrhuncem u romanu " Tutori ", Ćosić je autor jednako inovativnih eseja: " Musilova notesa ", u kojem piše iz pozicije slavnog Austrijanca, ili " Sadržaja ", koji među ostalim obuhvaća eseje o hladetini, kompotu i mahuni.

Pritome se ne rukovodim svjetonazornim odrednicama pa su mi podjednako dragi Gabriel Garcia Marquez i Mario Vargas Llosa, ili Salman Rushdie, ili stari prijatelj Bohumil Hrabal.

Nota bene, Hrabal je napisao knjigu o nekom Picksiebneru koji je jedino dvorio onog maratonca Haile Selasija, a njegov poznanik natkonobar je dvorio engleskog kralja.

Zato je njegov roman drugačiji, izuzetan - bit će da je prije riječ o ispovjedno-memoarskoj prozi - zato što Kukorelly progovora kao komonist, kao netko tko je odavno razumio kako je Hrabal mogao biti unutrašnja emigracija u Pragu, no kako je bezimeni, mladi, nitko-i-ništa pisac-početnik tek ponosni član Mađarske komunističke omladine (KISZ, kratica je njihova saveza: SKOM umjesto SKOJ-a).

1914. rođen je Bohumil Hrabal, jedan od najistaknutijih modernih čeških pripovjedača.

Sam Hrabal napominje kako je napisao navedeni roman pod jarkim suncem što je uzrokovalo ozbiljno zagrijavanje pisaće mašine i papira na kojem se tekst nalazio.

Živošću prizora, posebnošću likova, Lăzărescu je kao rumunjski Hrabal, duhovit, precizan i zanimljiv autor svježega glasa koji priča o jako nam bliskim temama na iznimno topao način, a priča koju je tako lijepo zaokružio, uvjerit će se svatko tko pročita, dobrodošao je novitet na polici književnih prijevoda u Hrvatskoj.

U prikrajku uvijek vrebaju Hrabal, Kiš, Pekić, Pessoa, Dragojević i Slamnig, Albahari i Basara, Bernhard, a plaše me Beckett i Kafka.

Ipak, živopisni likovi koji neuravnoteženim ispadima guraju radnju naprijed, najdragocjenija su pojava u ovome rekvijemu za izgubljena vremena Bohumil Hrabal, Gradić gdje je vrijeme stalo, sa češkoga prevela sanja Milićević Armada; Hena com, 2006.

Bitno je postalo nebitno, a nemoguće je postalo stvarnost, što bi rekao Hrabal.

Prema kritičarima i čitateljima, on je pisac u rangu svojih slavnih sunarodnjaka, kao što su Jáchym Topol i Bohumil Hrabal.

U Pirovanju, prvom dijelu trilogije koju čine još i Vita nuova i Praznine a koja je vjerojatno najbolja proza koju je Bohumil Hrabal ikad napisao (uključujući isfuranije Strogo kontrolirane vlakove i Prebu č nu samo ć u) neobično je upečatljiv, i za ovu prigodu znakovit, onaj dio u kojemu protagonist, smiješno luckasti pisac, provodi sunčano mamurno jutro na krovu trošne praške zgrade i mahnito, bespoštedno, nezaustavljivo, kao da mu o tome ovisi život, nakucava neki tekst na staroj pisaćoj mašini sve dok ne zađe sunce.

Ogoljujući vlastiti postupak kreacije, Hrabal u predgovoru govori kako je Gradi ć pisan spontanim načinom opasnosti odgađanja i kako je, napisavši tekst do kraja, počeo samo križati, izbacivati viškove; ostavio je samo ono o čemu najintenzivnije i najradije sanja.

I sam je Raos, baš kao što je to bio i češki satiričar Hrabal, predsjednikom jedne političke stranke.

Služio sam engleskog kralja (češki naziv - " Obsluhoval jsem anglického krále ") je češki film iz 2006. redatelja Jiří Menzel snimljen prema romanu Bohumil Hrabal-a.

Bohumil Hrabal Prvo šišanje Hena com, 2007, 85 kn

Hrabal i Guska na uzici Pressburger je, naime, u jednoj od prvih sezona Mittelfesta početkom devedesetih režirao festivalsku predstavu po Hrabalovu romanu Previše bučna samoća, a Ovaldia je ove godine središnje mjesto u dramskom dijelu programa dao dvadeset godina staroj, neprestance obnavljanoj predstavi Kazališta Guska na uzici iz Brna Sjećajući se prema Hrabalovu romanu Dvorio sam engleskoga kralja, koja je odigrala važnu ulogu u kazališnom životu ne samo matične domovine.

Kundera, koji se nakon egzila u Francusku u staroj domovini rijetko kada oglašava, tim je povodom zapisao: Jednom, kada se zaboravi na rusku okupaciju, to će doba za češku kulturu i Češku uopće biti iznimno i veliko, jer je tada živio i pisao Bohumil Hrabal.

Prvo šišanje pripovijetka nastala 1970., a objavljena 1976., prva je u nizu proza kojima je Bohumil Hrabal opisao Nymburk, gradić u kojemu je proveo djetinjstvo.