Nije bilo, kao što se sedamdeset godina nakon NDH događa, da postoji u području kulture i javnih komunikacija ideološka indoktrinacija i haranga, koja se vodi prema književnicima Ivanu Aralici, Zlatku Tomčiću, Hrvoju Hitrecu, Dubraku Horvatiću, Juliju Derossiju, Paji Kanižaju, Vinku Grubišiću, Igoru Mrduljašu, Mariji Peakić-Mrkuljan, Mili Pešordi, Joji Ricovu, Đurđici Ivanišević, Tomi Podrugu, i prema filmskim umjetnicima Antunu Vrdoljaku, Miroslavu Mikuljanu i Jakovu Sedlaru, samo zato jer nisu prihvatili u moru nesuvisle SDP-eove gluposti agentprovokatorski projekt detuđmanizacije. Nezamisliva je bila ovakva ni desna ni lijeva haranga koja se godine 2000. podigla u nevjerovatnoj zbrci pojmova protiv kroatocentričnosti školskih udžbenika, te prema desnim demokratskim listovima, kao što su Hrvatsko slovo, Fokus, Hrvatski list, Glas Koncila itd. Nikada, prije ni poslije, Kulturna rubrika u dnevnim listovima Hrvatski narod (nakon 1943.) nije bila tako opsežna, i iscrpna i studiozna kao u to ratno doba.