Tavernierov prikaz zlatnog doba bebopa i Pariza ranih 60 - ih i bez Leejeve preporuke uživa velik ugled među jazzerima jer uz Gordona u filmu nastupa i svojevrsna jazzerska reprezentacija u sastavu s Ronom Carterom, Herbiejem Hancockom, Wayneom Shorterom i ostalima.

Uostalom, bit će prilike pratiti buduće Leejeve godine, kao i one bitno mlađih talenata poput Karmen Pečar koja nema još ni 20, ili 23 - godišnjeg Umberta Clericija kojima su pripale II. i III. nagrada i druga priznanja, poput nastupa s orkestrima, što će omogućiti uvid u njihovo umijeće.

Također, odglumio i u remakeu Bruce Leejeve Fist of Fury.

Scenarij potpisuje Wang Hui-Ling, koji je napisao predloške za velike Leejeve uspjehe " Eat Drink Man Woman " i " Tigar i zmaj ", dok će jedan dio produkcije preuzeti kompanija Focus Features, s kojom je Lee već jednom surađivao.

Leejeve mutante, čudovišta i čuda potpisuje Kevin Smith, deklarirani obožavatelj stripa i prvi redatelj koji će vam pasti na pamet kad se spomene pop-kultura u kinematografiji (Trgovci, Mallrats, Loveći Amy, Dogma, Jay i Silen Bob uzvraćaju udarac).

Ali kad je jedan od njih upao u električnu zamku, ostali su pobjegli u svemirski brod ", stoji uz opis Leejeve slike beživotnog tijela zarobljenog izvanzemaljca.

Dana 1. travnja 1865. Grant je zaobišao Leejeve snage u bitci kod Five Forksa i uspio opkoliti Petersburg, na što je Vlada Konfederacije napustila Richmond.

Ideja je jednostavna: studenticu, članicu grupe, treba obučiti da djeluje kao žena visokog uglednika, ubaciti je među Leejeve bliske prijatelje, navesti je da zavede Leeja i tako oslabi njegovu pozornost.

Isti dan, krilo Leejeve vojske pod zapovjedništvom Jamesa Longstreeta se probilo kroz unionističke linije u bitci kod Thoroughfarea, i približilo se bojištu.

Kako je Grant slabio Leejeve snage, započeli su napori da se pregovara o miru.

Na početku zavođenja u fokusu su tuga i očaj Leejeve usamljenosti koja mu onemogućuje da Allertonu pristupi u znaku jednakosti: " Lee je pokušao postići pozdrav istovremeno prijateljski i nehajan, sračunat da pokaže zanimanje bez požurivanja njihova kratkog poznanstva.

U istom je desetljeću Lee bio gotovo kultno popularan i u nas, odnosno u tadašnjoj SFRJ, gdje su mnogi tinejdžeri upravo zbog njega i njegovih filmova odlučili vježbati istočnjačke borilačke vještine u zemlji tada vjerojatno nije bilo osnovnjaka koji nije imao barem jednoga malog školskog Brucea Leeja (potpisnik ovih redova s jednim je od takvih baš išao u razred), a svaki je drugi-treći dječarac nastojao zadiviti vršnjake pokušavajući oponašati Leejeve finte kakvim nunčakama sklepanima u kućnoj radinosti.

O trajnosti Leejeve popularnosti u regiji svjedoči i fenomen hrvatske filmske akcijske zvijezde Bore Leeja čiji su amaterski kung fu filmovi Bore Lee u kandžama velegrada (2003) i Bore Lee: Čuvaj se sinjske ruke (2004) s redateljskim potpisom Ivana Ramljaka, Maria Kovača i Krešimira Pauka postigli nezanemariv uspjeh, kao i činjenica da mu je (Bruceu, ne Boreu) 2005. u Mostaru podignut spomenik, doduše vandaliziran i svega nekoliko mjeseci kasnije uklonjen.

Nota bene, autor spomenika, hrvatski kipar Ivan Fijolić rođen je tri godine nakon Leejeve smrti Lee je umro neočekivano, u naponu snage, u Hong Kongu 20. srpnja 1973., od cerebralnog edema a sinjski je Lee (Boris Ivković) u vrijeme snimanja Bruceovih filmova bio beba, što će reći kako karizma američko-honkonškog junaka velikog borilačkog platna očito nije očešala samo njegove suvremenike, nego i sljedeće naraštaje.

Treći film iz Leejeve tzv. kineske trilogije (prva dva su Pushing Hands i The Wedding Banquet, a riječ je filmovima koji su snimljeni na kineskome jeziku) ujedno je i jedini u trilogiji koji taj redatelj nije snimio u Americi.

Među zanimljivijim razmišljanjima ona su o tome kako filozofi govore jedno, a žive drugo te da filozofija stvarnost nastoji pretvoriti u problem, kao i da smo druge sposobni shvatiti samo ako smo sposobni shvatiti sebe, o čemu, primjerice, gotovo identično, kao o jednoj od svojih temeljnih umjetničkih postavki govori Krzystof Kieslowski u knjizi Kieslowski (Pozitiv film, 2009) Danusie Stok Leejeve glumačke sposobnosti bile su, kako se kaže, ograničene, no ni manje ni više nego one popularnih snagatora kinematogtrafije prije i poslije njega Lexa Barkera, Chucka Norrisa, Stevena Seagala, Arnolda Schwarzeneggera ili Jean-Claudea Van Dammea da spomenemo samo neke.

Burroughs sada više ne mora puno objašnjavati što, kako i zašto te umjesto toga može uroniti u bezdane Leejeve narušene osobnosti koja se bori ne samo s ovisnošću i s utvarama prošlosti već i s neutaživom glađu za ljudskim kontaktom koja je u njemu buknula nakon što se probudio iz polusna u koji ga je bio uljuljao junk.

On je prva osoba koja je dobila dopuštenje pregledati Leejeve osobne tekstove

S Marvelovim predloškom, vidljivom četvorkom na prsima i poštenom injekcijom specijalnih efekata oživješe Leejeve crtkarije.

Na konferenciji za novinare povodom projekcije, jedna novinarka pokušala ga je pitati za reakciju na Leejeve kritike, ali ju je voditelj prekinuo i zamolio novinare da pitanja ograniče na Eastwoodov novi film

Konfederalni generali Joseph Orville Shelby i Sterling Price su nakon Leejeve predaje odveli svoje vojnike (Shelby oko 1000 a za Pricea ne znam) u Meksiko i ponudili usluge meksičkom caru Maksimilijanu I.

Hmmm, ti su prije bježali u Mexico, general Sibley je nakon Leejeve kapitulacije otišao u Mexico sa čitavom brigadom