Artefakt, pozvan da stane u obranu dostojanstva osjetilne pozadine ove umjetnosti, pred nasrtajima idealista poput Platona i Hegela, s nešto većom filozofskom i estetskom naklonošću engleskih emirista Humea, Lockea i Hobbesa ili neskrivenom simpatijom prosvjetitelja Voltairea i Kanta.

Pročitao sam podosta vrsnih nažalost neprevedenih apologija ateističkog weltanschauunga, od hrabroga Spinoze (koji se, doduše, nikad nije formalno izjasnio kao ateist, ali je ateističkoj stvari uvelike pridonio svojim Teološko-političkom raspravom iz 1670.), skeptičnoga Humea (The Natural History of Religion of Miracles), lucidnoga Orwella (A Clergyman s Daughter), slobodoljubivoga Van Dorena (Why I Am An Unbeliever), mrtvozornika Menckena (Memorial Service), nabrijanoga Russella (An Outline of Intellectual Rubbish), pristojnoga Sagana (The God Hypotesis), duhovitoga Shermera (Genesis Revisited: A Scientific Creation Story), beskompromisnoga Dennetta (Thank Goodness), didaktičkoga Templetona (Questions to Ask Yourself), direktnoga Dawkinsa (Why There Almost Certainly Is No God), cool McEwana (End of the World Blues), interesantnoga a (What About God?), proročkoga Harrisa (The End of Faith), nevjerojatno pristojnoga e da je što više takvih na blogu.hr Gatesa (Dialogue With a Christian Proselytizer), do metodičkoga Steelea (Atheism Explained), uz još poneki tekst.

Osim par boljih pjesnika nemaju niti glazbenike, niti slikare, niti kipare, niti graditelje, a bogami niti utjecajnije filozofe osim Humea.

Desmonda Humea (Henry Ian Cusick) upravo puštaju iz vojnog zatvora iz nepoznatih razloga.

Dobro je rekao Sloterdijk: nakon što su propali fašizmi, nacionalsocijalizmi i komunizmi, čini se kako ponovno trebamo preispitati vlastite stavove i prihvatiti se čitanja Humea, Milla, Tocquevillea, Fureta i mnogih drugih koji nam o nama samima pričaju ponešto drugačiju priču od danas usvojene, obljubljene i neprekidno branjene. 29.12.2012

Na armenski je preveo glavna djela Davida Humea i Georgea Berkeleyja.

Moje područje istraživanja uključuje epistemologiju posebno pitanje epistemičkih ciljeva i vrijednosti te problem svjedočanstva, filozofiju umjetnosti posebno pitanje vrijednosti i definiranja umjetnosti, ontološkog statusa umjetničkih djela, pitanje kreativnosti, imaginacije, estetskog iskustva i estetske teorije Davida Humea i Immanuela Kanta i filozofiju književnosti posebno problem distinktivnosti književnog iskustva i književne prakse te problem književnih žanrova.

Na zarubljenom vrhu tog humea prkosito držu se još porušeni miri Vinđušić-grada.

U svojoj knjizi iz 1986. godine The Blind Wathcmaker piše: Ateist je prije Darwina, prateći Humea, mogao reći: ' Nemam objašnjenje za složeni biološki dizajn.

Ipak, kao što puno toga mogu »sekularizirati« - rekao je dr. Ernst Gehmacher - ljudi puno toga mogu i - »sakralizirati.« Zato kršćani danas, u sekulariziranoj i ateizmima prožetoj Europi, da tako kažemo riječima nekadašnjega wesminsterskoga nadbiskupa kardinala Basila Humea »ne smiju izgledati kao muškarci i žene koji su mrtvi pred svojim vremenom, nego kao ljudi uskrsli na novi život pred svojim vremenom.

Ono je pretrpjelo neke važne trenutke izrugivanja, posebno u Europi (sjetite se Voltairea i Humea), što možda objašnjava zašto Europljani nisu toliko raspoloženi lutati toliko daleko duž staze biblijski nadahnute iracionalnosti poput nas Amerikanaca.

Svojstva ove knjige, precizno izražene ideje, realistični prijedlozi i oštroumnost svrstavaju je među najbolja djela jednog Thoreaua, Jeffersona, Humea ili Diderota.

Sjajni program upotpunit će i izložbe britanskih slikara Garyja Humea (1962.) i Patricka Caulfielda (1936. - 2005.) u Tate Britain.

Godine 1750. upoznao je starijeg kolegu David Humea.

Posebno će se osvrnuti na djela Davida Humea, koji požudu nije vidio samo kao osjetilno zadovoljstvo, već kao radost uma.

Bilješka za daljnju razradu: mnogo od toga ima veze s načinom na koji DeLanda, preko Deleuzea, u konačnici priziva Spinozu, kojemu zapravo duguje pojam kapaciteta da se utječe i podliježe utjecajima; a i Humea ponovno preko Deleuzeova iščitavanja da bi objasnio kako individualna osoba nastaje kao izranjajuće [ emergent ] svojstvo iz kvantitativnog sklopa dojmova, ideja i lanaca povezivanja.

Dok Deleuze s nemirom Spinozu i Humea postavlja uz Bergsona, a DeLanda potpuno zanemaruje bergsonijansku stranu Deleuzea u korist spinozijanske strane, Whitehead je jedini filozof koji zaista mnogo bolje od Deleuzea integrira (koristim se pojmom u matematičkom smislu) spinozijanske i bergsonijanske naloge.

Najveći dio toga šarma duguje sjajnoj glumačkoj ekipi sačinjenoj od redom legendarnih veterana Dona Amechea, Jessice Tandy, Wilforda Brimleya, Humea Cronyna i ostalih.

Iako je u spisima dokumentirano preko 10 sličnih pronalazaka divlje djece između 16. i 19. stoljeća (daleko poznatiji je slučaj Kaspera Hausera nađenog nešto kasnije u Njemačkoj), tek su u 18. stoljeću rasprave o ljudskoj prirodi kroz tumačenja Rousseaua, Humea, Lockea i Condillaca dosegle nove vrhunce.

Ovih dana čitam knjigu kardinala Basila Humea Hodočasnik u kojoj stoji da smo svi hodočasnici na putu prema Bogu.

Ali kako je i sam Haidt primijetio, njegov se rad može smjestiti unutar velike tradicije psihologije i filozofije riječ je o povratku naglašavanja važnosti osjećaja, koje je punom snagom počelo s teorijama škotskog filozofa Davida Humea.

Pred kraj 1763. Charles Townshend, kojeg je Smith upoznao preko David Humea, predoložio mu je da bude tutor njegovom posinku, Henry Scottu.

Suvremene filozofske rasprave itekako se oslanjaju na filozofsku tradiciju a time ju čine i danas živom: radom o definiciji znanja Gettier je nastavio točno tamo gdje je stao Platon; simulacijama nastanka etičkih normi u populacijama Axelrod i Skyrms su nastavili rad Rousseaua i Hobbesa; radovima o smrti Nagel i Fisher su nastavili tamo gdje su stali Epikur i Lukrecije; zastupajući antiredukcionizam u filozofiji uma Nagel, Levine, Jackson i Chalmers dijele intuiciju koju su imali Descates i Leibniz; koristeći aparat suvremene modalne logike Malcolm i Plantinga nastoje pokazati da su Anselmo i Toma bili u pravu; odbacujući podjelu na analitičko i sintetičko Quine nije kritizirao samo logičke pozitiviste nego i Humea, Leibniza i Kanta; suvremena etika vrlina direktno se nastavlja na Aristotelovu Nikomahovu etiku; Agripina trilema je i danas okosnica epistemologije; platonisti u filozofiji matematike se i nazivaju platonisti jer s Platonom dijele istu osnovnu intuiciju o prirodi matematičkih entiteta; itd.

University of Oxford također stavlja audio verzije predavanja svojih profesora koja uključuju Estetiku i filozofiju umjetnost koja pokrivaju najvažnija djela o umjetnosti i estetici u zapadnoj filozofskoj tradiciji, a objedinjuju Platona, Aristotela, Kanta, Humea te pitanja o razumijevanju umjetnički djela i same prirode umjetnosti.

Na poziv engleskog filozofa Davida Humea odlazi u Englesku, no ubrzo se svađa sa svojim novim prijateljima i vraća se inkognito u Francusku, gdje živi pod drugim imenom.

Oni su se temeljili na idejama Hitlera i Marxa, a ne Davida Humea ili Bertranda Russella, a užasi koje su izazvali ne kose se više s judeokršćanstvom nego s astrologijom ili scijentologijom.

Svojim djelom Kritika čistog uma kojim se proslavio diljem Europe, Kant je zapravo želio pomiriti dvije glavne škole modernističke filozofije britanski empirizam Bacona, Lockea i Humea (koji su smatrali da je znanje proizvod iskustva i eksperimenta te kao takvo podložno izmjenama i dopunama), i europski racionalizam Descartesa i Spinoze, koji su tvrdili da se izvjesnost može postići izvođenjem zaključaka temeljem prapočela.

Od 1998. do 2001. bio je premijer Sjeverne Irske i zalažući se za mirno rješavanje sukoba u svojoj zemlji, zaslužio je 1998., uz Johna Humea (r. 18. siječnja 1937.) Nobelovu nagradu za mir.

Njegov je primjer knjižica Henri Arvona (nipošto beznačajnog autora) koja se zove naprosto »Ateizam«, a poziva se na primjere uglavnom iz antičke starine: Demokrita, Leukipa, Lukrecija... pa tako sve do Gassendija, Lockea i Humea.

Takav isprazan način poimanja vjere nimalo se ne razlikuje od razumske ispraznosti i ateizma filozofa Barucha de Spinoze i Davida Humea koji su tvrdili da čak i kada bi im bili predočeni razumni dokazi o tome, ne bi povjerovali u uskrsnuće, ili onoga Emila Zole koji je tvrdio da čak i da vidi Božje čudo, ne bi u njega povjerovao.