Tu je možda, pogledat ćemo kasnije Ivana Kačića i njegovu kneževinu, sudobna granica Nahije Hercegovine i Humske Zemlje, vjerojatno nakon podjele utjecajnih zona Kosača sinovi.

Na saboru u Saloni 533. ustanovljena je biskupija u Sarsenterumu za područje Zahumlja ili Humske zemlje, kojoj pripada crkva u Stonu (Pardui).

Stjepan Kosača je pak već i prije te povelje imao titulu Vojvode Humske zemlje.

Odatle i potječe novi naziv Humske zemlje - Hercegovina.

Herceg Stjepan borio se za stabilnost Humske zemlje, pa je zbog turskih osvajačkih prijetnji s istoka održavao prijateljske odnose s rodom bosanskih kraljeva Kotromanića.

Ugarsko-hrvatski kralj Matijaš Korvin uviđa opasnost od nadolazeće osmanlijske vojne sile i uz pomoć Hercega Stjepana, gospodara Humske zemlje koja se poslije njega prozva Hercegovinom, te uz materijalnu pomoć Dubrovačke Republike dodatno utvrđuje Počitelj.

Tijekom 13. stoljeća, Zahumljem vladaju članovi sporednog ogranka dinastije Nemanjića (potomci Nemanjina brata Miroslava: Petar, Toljen, Andrija, Radoslav), no njihova vlast tijekom vremena slabi zbog mnogobrojnih podjela teritorija unutar dinastije. [ 1 ] Početkom 14. stoljeća, Hum osvajaju hrvatski velikaši Šubići te nad njim ostvaruju čvrstu vlast do svojeg pada (1322.). [ 1 ] Tako je Zahumljem početkom 14. stoljeća vladao slavni hrvatski velikaš Pavao Šubić, koji se zvao i bio " ban cijele Bosne, knez i gospodar Humske zemlje ", a poslije njega, tu su titulu nosili Mladen I. i Mladen II., obojica Šubići Bribirski.

Az sveti Grgur, a zovom ban Stjepan, sin gospodina bana Stjepana, po milosti Bozijej gospodin vsim zemljam bosanskm, i Soli i Usori i Dolnjim krajem, i Humske zemlje gospodin, i brat moj knez Vladislav: Bi milost naju knezu Vlkoslav, sinu kneza Hrvatina Kljuckog, jere ostavi hrvatskog gospodina i Bapsice, - naju milost djela.

Dolaskom Hrvata na prostore Humske zemlje početkom 7. stoljeća stolački kraj je počivao u zagrljaju zapadnog latinskog kršćanstva koje je ovdje prisutno već od prvih stoljeća.

Ona s desne strane bila je suvereno carsko domeno bosanskog kralja, a ona hercegovačka oblasnih gospodara Humske zemlje.

Nakon uspostave biskupije u Sarsenterumu, Slano je kao dio Humske zemlje pripalo toj biskupiji.

Podložna mu je bila cijela Hrvatska, Dalmacija, Bosna i dio Humske zemlje, jedino je Slavonija bila izvan njegove vlasti.

Na franjevačkome zboru, što se držao 7. IX. 1464. na Pašmanu i potpisuje se »Fra Augustin iz Humske zemlje«. 106) Turski ga spisi zovu »Fragustin Đorđi« (Jurjević), a njima suvremeni bosanički regesti »Augustin Vlatković« 107)

I ondašnji knez Humske zemlje, Mihailo, prizna Tomislava svojim vladarom.

Listine o posjedima Domaldovim i svih Nelipića su sporne, posebno o posjedima istočno od Cetine (Imotski, Posušje, Humske zemlje).

Konačno, Ujević [ 5, str. 96 ] se ne osvrće na ime jednog suca humske zemlje: " u jednom registru Kaptolskog arhiva u Splitu (Nrus 64. scr.

A) [ ] u povodu spora oko nekog imanja 1371. [ ] judices de terra Kalm nomine [ ] Nelipce Rubcich [ ] Suci humske zemlje [ ] Nelipac Rupčić " U istom navodi kako je Crasimir de Ymota prvo izrijekom spomenuto ime jednog Imoćanina.

Ono što najviše smeta jest činjenica da se na Milodražu, mjestu gdje su nekad bili kraljevski dvori i gdje je 15 godina prije dolaska turskog osvajača sultana El Fatiha, 26. svibnja 1446. godine obavljeno povijesno vjenčanje princeze Humske zemlje Katarine Kosače i bosanskog kralja Stjepana Tomaševića, pa su tim činome ujedinjene Humska zemlja, današnja Hercegovina i Bosna, grade spomenik osvajaču Bosne i Hercegovine.

Smrt moćnog hercega Stjepana 1466. u gradu njegova imena, sukobi interesa na nemirnom bosansko-humskom području u predvečerje konačnog pada pod osmanlijsku vlast, spriječili su da Herceg Novi izraste u moćno gospodarsko, ali i političko i kulturno središte humske zemlje.

Čini se da je Vladimir od Radivojevića-Vlatkovića-Jurjevića i da je u sukobu interesa i prava s vojvodom Dadojem koji je po ovom popisu 1477. vojvoda Humske Zemlje.

Kotromanić pridodaje 1326. veći dio humske zemlje, osvajajući je od Srbije, te je tako prvi put stvorio od Bosne i Hercegovine političku cjelinu.

Srednjovjekovni grad Ričani (Ričice) prvi se put spominje, u pisanim izvorima, pod imenom: civitate Rixeachi u listini argonsko-napuljskog kralja Alfonza V, izdanoj 30. ožujka 1454. godine Stjepanu Vukčiću Kosači, vojvodi sv. Save, gospodaru humske zemlje, drniškom knezu i velikom vojvodi bosanskom.

Stjepangrad iznad Blagaja nekada davno bio je glavni grad Humske zemlje.

čitajući ovaj tekst stekao sam dojam da je prepisan sa nekog bošnjačkog portala gdje se sa nevjerojatnom upornošću nastoji iskriviti povijest tko je bio prvi, tko je bio pravi i tko je dobar, a tko je bio zao. obično se takvi tekstovi nadovežu na moderne mitove o hrvatskosrpskoj podjeli bosne i " bilo nam je dobro dok nas političari nisu zavadili "; " bosna zemljica "... pravi cilj perpetuiranja tih mitova je stvaranje legitimacije umjetno stvorenoj bošnjačkoj naciji, njezinoj državnosti i njezinoj tobožnjoj autohtonoj religiji, koja dakako nema apsolutno nikakve veze sa islamom, vladajućom religijom bošnjačkog naroda. prava je istina da je čak puki prijevod naziva dnevnika crkva bosanska " ecclesia bosnensis " koji u sebi implicira dva elementa, prvo da je dio oficijelne strukture katoličke crkve, dok drugi dio vodi porijeklo od rimskog toponima rijeke bosne. dolaskom slavena, a na to područje su došli prvenstveno hrvati, došlo je do miješanja sa starosjediocima, pretežito ilirima, i nastalo stanovništvo se identificiralo ne po naciji, koja je tada bila nepoznata kategoraija, nego po toponimima, a to je u ovom slučaju rijeka bosna. nesporno je da je to područje oduvijek bilo dio ili povezano sa hrvatskim korpusom, (i djelomično sa srpskim), dok je većina vladara bila nedvojbeno katoličke vjeroispovjesti. analizom tekstova koji se vežu za nju kao što je " kopitarovo evanđelje ", " mletački zbornik " nije utvrdio nikakav otklon od katoličke dogme, niti je pronađen otklon prema gnostičkoj herezi. opći zaključak je da je nekadašnja " ecclesia bosnensis " u XIII stoljeću prekinula vezu sa rimom i sačuvala svoju ćirilmetodsku baštinu, te ostala na razini primitivnih kršćanskih zajednica. dolaskom otomanskih osvajača kršćani katoličke vjeroispovjesti nisu imali isti tretman kao pravoslavni, jer je pravoslavlje u turskom carstvu imalo status milleta, sa znatnim beneficijama u odnosu na zapadnu verziju kršćanstva. krstijani su nestali u bespućima povijesti, kao što je u modernoj bošnjačkoj historiografiji " nestao " početak povelje kulin bana koji glasi: " U ime oca i s (i) na i s (ve) toga d (u) ha. " neki bosanski velikaši davali su nemale svote crkvi bosanskoj, što protuslovi skromnosti krstjanskih svećenika, a posebice bogumilskoj askezi... što se tiče neobičnog običaja pokopa, ništa manje nisu zanimljiva ni mirila na velebitu http://www.dw.de/mirila-velebitski-spomenici-du%C5%A1ama-mrtvih/a-6473610 koji pokazuju kako se na uskom izdvojenom geografskom području mogu zadržati kristijanizirani pretkršćanski običaji. zaboravio si dodati sudbinu djece stjepana tomaša, koji je prema njemačkom nazivu vojvode " herzog ", postao vojvoda ili herceg humske zemlje (još jedan toponim), koja je kasnije nazvana hercegovinom. njegovo dvoje djece završilo je kći katarina kao tahiri hanuma, a šimun ishak-beg kraljević od karasija.

Hercegovina danas obuhvaća veći dio povijesnog prostora nekadašnje Humske zemlje, čini oko petine teritorija države Bosne i Hercegovine.

Za bosanskog bana Pavao postavlja brata Mladena I, a za kneza triju polja i čitave Humske zemlje (tu se nalazi i Imotska krajina) sina Mladena II.

U ispravi od 10. travnja 1318. Mladen se zove " banom Hrvata i Bosne i općim gospodarem Humske zemlje ".

Takvo stanje nije dugo potrajalo, Stjepanov sinovac i nasljednik Tvrtko predao je već 1357. najveći dio Humske zemlje, odnosno kraj između Cetine i Neretve sa Završjem i Imotskim u vlast hrvatsko-ugarskog kralja Ludovika I., koji je oženio njegovu rođaku, Stjepanovu kći Elizabetu.

Prvi dio govori o hrvatskom identitetu Humske zemlje, o njenom kulturnom ozračju i njenoj kršćanskoj civilizaciji.

Ja Stefan Ostoja po milosti Gospoda Boga kralj Srba (jedina etnicka odrednica u intitulaciji), Bosne, Pomorja, Humske zemlje, Zapadnih strana, Donjih Kraja, Usore, Soli i Podrinja (intitulacija po oblastima - zemlje kojima vladar vlada ili kojima pretenduje da vlada).