Za grad Dubrovnik kaže: " Ovo je zadnji grad Hrvatske ". [ 5 ] Kako je srednjovjekovno Zahumlje, današnji glavni dio Hercegovine, ležalo zapadno od Dubrovnika, to je ono prema Idrisu činilo dio tadašnje Hrvatske, i stanovništvo je Zahumlja bilo hrvatsko, kao što Idris izričito napominje kada govori o Stonu, glavnom gradu Zahumlja. [ 6 ]

Ili, Grgur Vukosalić Hrvatinić, gospodar južnoga Zahumlja, 6. srpnja 1418.: ".. Ja knez Grgur Vukosalić daju va s ' vidinie vsakomu, kako po navodu zla človika postavih ' pri Stonom ' na Zablatku carinu, tko godi grede u Ston ' ili dubrovčanin ' ili vlah ' ili sr ' blin ili tko ini, i takođe i (z) Stona, da plaća carinu.... koi gredu priko moe zemle u Ston ', koliko koi gredu i (z) Stona priko moe zemle, i za to svrgoh ju.. "), uz primjetan udio crkvenoslavenskoga jezika i čakavštine (crksl.: počteni, čto; čakavski: greb, pojde, dojde, meju,... kao i oblici istovjetni u oba jezika: govoril, pisal,..).

Jednako tako povijesna istraživanja o etničkoj pripadnosti Zahumlja u ranom srednjem vijeku potpuno pobijaju tvrdnju Konstantina Porfirogeneta o srpskom karakteru Zahumlja u 10. stoljeću.

I Zahumlje i Duklja imale su, prema svim povijesnim izvorima, a i prema rezultatima lingvističkih i povjesno-umjetničkih istraživanja, nesumnjivo katolički karakter, a primorski dio nekadašnjega Zahumlja ima ga još i danas.

Primorskim dijelom Zahumlja, Pelješcom i Stonom, zavladali su Nemanjići polovicom 13. stoljeća i tu vladali do 1333. godine, kada su ga ustupili Dubrovačkoj Republici.

Lingvističko-paleografska ispitivanja su utvrdila da je EkM po jeziku veoma blizak nešto starijem glagoljskom rukopisu " Grškovićeva apostola ", a svi lingvisti se slažu da je napisan u " južnim krajevima "; mnogi smatraju upravo na tlu srednjovjekovnog Zahumlja (A.

Ako je tako, onda je to moglo biti u ondašnjem crkvenom i političkom središtu Zahumlja, u Stonu na Pelješcu.

Poslije Drugog svjetskog rata stvorena je Republika Bosna i Hercegovina čija se povijest nekako preferirala na račun Rame, a podjela Rame i Podgorja, te Zahumlja na općine kao nove administrativno-upravno-političke oblasti općina donijele su cvjetanje lokalističkih tendencija i iskrivljavanja na neznanju koje se lokalistički obojeno radije priklanja kvazi-znanstvenim tekstovima i škrabanjima koje umnožava znanstvena neozbiljnost nego ozbiljnoj znanosti koja je za područje Rame gotovo potpuno zatajila i kupila prašinu latinskih tekstova pohranjenih u arhivima daleko izvan Rame.

Na saboru u Saloni 533. ustanovljena je biskupija u Sarsenterumu za područje Zahumlja ili Humske zemlje, kojoj pripada crkva u Stonu (Pardui).

Što se tiče Huma/Zahumlja - nema baš nekih temelja stanovništvo nazivati Bošnjanima, ni samu oblast mješati s Bosnom.

Time su, očito vođeni željama srpske nacionalne ideologije, htjeli utvrditi etničko ili civilizacijsko srpstvo ćirilskih spomenika napisanih na ozemlju Bosne, Huma, Zahumlja, Dalmacije i drugih krajeva.

Kasnije je ona pod vlašću hrvatsko-ugarskih vladara Zahumlja, opet Venecije, pa Bosne, na kratko vrijeme od 1413. - 1420. i Dubrovačke Republike.

Sredinom 10. st. stanovništvo otoka je već kroatizirano i pripada hrvatskoj kneževini Zahumlja.

Prognaničkom sudbinom hrvatske obitelji iz Zahumlja čiji se potomci usidriše u Roškom Polju, prati tragičnu sudbinu ljudi i zlu kob vremena, međusobne sukobe potencirane sa strane turskih osvajača te vjerska, a kasnije i nacionalna raslojavanja uvjetovana povijesnim oklonostima, pa se u istom Hadži-begovu zatvoru u Mostaru nađu tri rođaka: katolik, musliman i pravoslavac.

Vladari Hrvatske, Bosne, Huma (Zahumlja), Duklje, Zete, Raške znali su što ih čeka ako dirnu u to.

Prema tome, na temelju usko povijesne analize izvora može se zaključiti samo to da se slavensko bogoslužje, a s njime i glagoljica, širilo u našim krajevima isprva na području Duklje, Travunje i Zahumlja, iako relativno velik broj najranijih glagoljskih natpisa na istarsko-kvarnerskom području upućuje i na ranu pojavu glagoljice na sjevernom Jadranu.

Njime se ne služe ni ugarski kraljevi, jer ni Bosnu ne uključuju u kraljevske naslove, nego mjesto nje i Zahumlja uzimlju Ramu, kraj između Bosne i Huma.

stanovništvo bosne, zahumlja, neretvanske kneževine i dubrovnika, NIKAD nije nastalo od dijelova hrvatskog plemena, nego su to pleman slavena koja u naselila te prostore, najmanje 50 godina prije dolaska hrvtasko/srpskog - plemena oa LJPD spominje slavene još za vrijeme Totile i ostrogota u periodu 480 - 550 godina

Nakon kratkotrajnog razdoblja te prve Venecijanske vladavine Venecije nad Korčulom, Korčula mijenja gospodare, najprije vlast Zahumlja a onda i hrvatsko ugarskih kraljeva.Venecija ponovo preuzima vlast nad Korčulom 1256 godine.

Nije toliko ni važno je li prof. Janković u svemu točno prikazao politički razvitak Bosne i Zahumlja, ali je značajno da im je posvetio čitavo jedno poglavlje.

Preispitivanje političke povijesti srednjovjekovnog Zahumlja i ostalih područja nekadašnje Crvene Hrvatske, dali su rezultate na temelju kojih je nemoguće EkM i nadalje smatrati srpskim spomenikom; ni s obzirom na destinatora kneza Miroslava, ni s obzirom na političku i etničku pripadnost njegova zavičaja, odnosno mjesta postanja.

Samo da naglasim da je otac Mihajla Visevica ili Vojsevica bio potomak Velikomoravske dinastije Vise, koji su emigrirali iz moderne Ceske na prostore ZAHUMLJA danasnjeg.Visevic Mihajlo je svugdje spomenut kao Hrvat, ali on s Hrvatima nema nikakve moderne veze, jer i sam otac mu nije nikad ni bio Hrvatskog porijekla

Drzava Petra Kresimira IV nema, kako vidimo, istocnoga dijela Slavonije, nema Soli, a nema ni Zahumlja, ni Travunje ni Duklje; od crvenohrvatskih oblasti drzi jedino Neretljanaku oblast.

Buduci da je Tomislav imao 80 vecih brodova, a prema tome razmjeru i manjih brodova, u svemu 180, to je morao pored otaka Braca, Hvara i Visa imati i Neretljansku oblast, a na raspolaganje i sile Zahumlja s Peljescem, Korculom i Mljetom, te vojna snage Travunje i Duklja.

Ništa manje vrijedan nije opis granica sklavinija: Duklje, Travunje, Zahumlja, Paganije, Hrvatske i Srbije.

Knez Raške i pokorene Duklje, imenom Deša, polovicom 12. st. osvaja oblast Zahumlja, te 1151. daruje otok Mljet sivim benediktincima iz Pulsana.

Iza ovoga čelnog dijela spomenika nalazi se brončana dvokrilna kapija s ispisanih 130 imena Hrvata od partizana poubijanih i bačenih u jamu na Podima nakon bitke u Aržanu od 27./28. svibnja 1944. Među tim imenima nalaze se i ona imena iz župe Vinice, čiji je život ugrađen u slobodu Hrvatske, kao i tolikih drugih Hrvata s prostora hrvatskih zemalja Bosne i Zahumlja.

Ne usuđujući se suprotstaviti Dubrovniku, Nemanjići nastoje okupirati područja oko Dubrovnika, tj. područja Zahumlja i Travunje.

Prvi je na udaru bio biskup Zahumlja, Donat, koji je prognan iz Stona 1181. g.

Nakon izmjena raznih dinastija na tlu Zahumlja, domaćih knezova, hrvatskih velikaša, raških župana i bosanske vlastele, 1325. g. vladarom Zahumlja postaje bosanski ban Stjepan Kotromanić.