Problem je u bolesnoj potrebi da idealiziramo vlastitu sliku te na taj način konstruiramo one dijelove identiteta što nam u stvarnosti nedostaju.

ako smo nezadovoljni u vezi često puta znamo bježati u neki prošli, sretniji svijet odnosno vezu koju na neki način idealiziramo.

Mi mislimo o zapadnoj Europi, o Istoku, o Americi unutar jedne romantizirane slike; idealiziramo prave dimenzije.

Često mi sami idealiziramo neku osobu i u to se zaljubimo.

Tu je sve izmišljeno, to ne postoji. - a neee, ima i pravih pravcatih vještica (ihhh, ko da ne znam, al ajd, idealiziramo situaciju) - ma kako ti to znaš? - pa kad postoji Noć vještica, postoje i vještice, znam ja.. kako bi inače imale svoju noć..

mah, to je takva zabluda, najčešće pojma nemamo o toj vezi već ju idealiziramo, a zapravo je veliko pitanje kako to funkcionira. a osim toga, čak i da ta neka veza idelano funkcionira, opet je pitanje kako bi to bilo da je ta osoba s nama, jer smo različiti i tko zna kako bi se zapravo slagali s tom osobom.

Matijević ne želi da ga idealiziramo ili glamuriziramo, ali niti da ga uzmemo zdravo za gotovo.

Mi idealiziramo jer smo daleko od njihovoga svijeta.

Jedino ljubav moze biti tako slijepa, da toliko idealiziramo voljenu i obozavanu osobu.

S obzirom na to da su pomalo rezervirani i da je teško doznati puno o njihovom životu, ostaje nam puno mjesta da ih idealiziramo i zato nam postaju cool.

Idealiziramo određenu osobu i mislimo da ćemo biti sretni do kraja života.

Obično idealiziramo svog budućeg partnera što samo po sebi nije ništa loše niti stvara potencijal, no kada postajemo ovisni o tom idealu ključna stvar je ovisnost - vrlo je vjerojatno da ćemo završiti s totalnom suprotnošću.

A jebiga kada smo uglavnom sve glupe i padamo na te njihove hladne poglede, par prozborenih riječi, kurčevito držanje i još kada tako nedostupno izgledaju, još su privlačniji nama glupim ženama jer ih idealiziramo do neba, a u stvari su ograničeni samo mi to ne kužimo.

- kognitivna komponenta - stalno mislimo na osobu, bez mogućnosti kontrole, idealiziramo je i želimo je što bolje upoznati

Umjesto da idealiziramo prirodu, možemo li zamisliti sredstvo unutar stanja koje je već umjetno, prihvaćajući šum i pogrešku, te stvarnu složenost.

To što o tome ne govorimo, što Ga idealiziramo, što se bojimo dotaći te stvarnosti, govori valjda o nama i

Uopće ne želim pomišljati na nekakve frojdovske i slične teorije kako partnere idealiziramo jer smo skužili da nam roditelji nisu savršeni, pa nastavimo to nešto tražiti dalje.

Kada idealiziramo partnera, mnogo je veća mogućnost da ćemo se razočarati nego kada sagledamo sve njegove prednosti i mane, kažu stručnjaci.

Da bismo to postigli, prvo moramo upoznati sami sebe, svoje dobre i loše strane, zatim naučiti prihvaćati sami sebe, a tek onda možemo prihvaćati druge ljude onakvima kakvi jesu te ih voljeti. Pogrešno je reći da je netko dobar ili loš čovjek, trebamo reći da je netko učinio dobre ili loše stvari, pojasnio je dr. Feldman. To znači da u odnosima ne smijemo glumiti i prikazivati se u drugom svjetlu, a druge ljude ne trebamo idealizirati što se upravo događa tokom zaljubljenosti kada na prvi sastanak, primjerice, dolazimo maksimalno uređeni i prešućujemo neke svoje mane, a istodobno tog muškarca ili ženu maksimalno idealiziramo zbog tih prokletih hormona.

Tu uopće nije riječ o nama, nego o predrasudama te sredine, koja nije onoliko školovana kako idealiziramo.

... koje nas pomiče od onoga što ponekad idealiziramo.

i sad još ovo; sve kaj idealiziramo i sve kaj nam je Velika Žena ili Velika Majka kin-mo-kutsu Polja, to dakako nije zanimljivo ševuljama koje na sexomat dolaze da pogledaju jel ima kaj o lakom seksanju i velikoj lovi i kak žderati frajere i sjeme i dreka pojesti, samo da se do love dojde... ali Hrvatska trenutno sve te šašave apetite jednostavno nemre financirat, a i oko Moskve i Pekinga je sve divno, a sto km dalje ljudi umiru od gladi i jada i besmisla, po pustopoljinama i zabitima, na minus 56 stupnjeva C... dajmo malo budimo humaniji, širi... dajmo malo Ženu ševimo pažljivije... poštenije, sa više udivljenja, sa više darova i novca... što ne znači da ne smiješ " mazati " jako, ali i toga se mazanja u vagini i guzici bojim jer ni tome više nema kraja jer nema kraja psiho-frustracijama pa će uskoro valjda i sa bombama svršavati ili će same skakati na kolac i davati frajerima da im za lovu rade gadosti koje sa Ženom nemaju nikakve veze... a ove mi je u Osijeku žao zato što su vjerovatno Slavonke... kao da već nisu u ratu dosta najebali i napatili se, svi tamo skupa... eh, pa gdje vam je red i pamet i etika nekakva i osjećaji... a tako su malo i osjetljivo društvo... a HDZ njuši samo po zagrebu, blizu kasa s novcima, ali i mnoge druge stranke... ALI TAJ IH LAKOMI PLURALIZAM MAMMONSKI-PLURALNIH NE OPRAVDAVA, NARAVNO.

Pitam se da li bi bez zapadne kolonizacije domoroci (Aboridžini, Indijanci, Afrikanci) do danas ostali na kulturi kakvu su imali prije, a koju mi danas romantično-ekološki idealiziramo?

Često zatvaramo oči, idealiziramo ljude, stvari, vjerujemo u promijene.

Ne želimo se odvajati od voljene osobe, i idealiziramo je.

I tako odrastanjem sve se više rascjepljujemo, svjesno živimo samo mali broj svojih osobina uvjereni da imamo samo njih, dok druge, najčešće njihove suprotne kvalitete kako pozitivne tako i negativne potiskujemo čime one ne nestaju nego ih najčešće projiciramo na druge te ih kritički promatramo, odbacujemo, osuđujemo ili idealiziramo.

Ljude u koje se zaljubimo zbog toga, a i zbog hormona, idealiziramo.

Kada razmišljamo o njima, pogotovo mi koji nismo tako davno obraćeni, lako upadnemo u pogrešku da ih idealiziramo i smatramo neprikosnovenim autoritetima i ljudima koji ne mogu i ne smiju pogriješiti.

Upravo zbog početaka u emotivnim vezama, otkrivanja ljubavi prvi/prva nam u većini slučajeva stvaraju zablude o definiranju prave jubavi, točnije njih idealiziramo upravo zato što su nam baš oni bili nešto novo i čisto, a mi nismo imali prijašnjeg iskustva.

Dok razmišljamo o tome kako bi nešto trebalo biti, često idealiziramo, a stvarnost je obično drugačija.